Foto: Shutterstock
Zovem se Kevin. Kad sam imao 17 godina, skočio sam s mosta Golden Gate. Most Golden Gate jedan je od najprepoznatljivijih simbola San Francisca i Sjedinjenih Američkih Država.
Od njegovog otvorenja, 1937. godine, više od dvije tisuće ljudi skočilo je s njega, što ga čini jednim od najčešćih mjesta samoubojstva na svijetu. Sretan sam što sam među jedan posto preživjelih…
Moja majka se drogirala, prerano sam se rodio, stalno sam mijenjao udomiteljske obitelji. Nitko me nije želio zadržati jer sam bio bolestan. Konačno mi se posrećilo kada su me udomili Patrick i Deborah. S njima sam imao divno djetinjstvo. Mislio sam da će sve biti dobro, a onda se, kad sam imao 17 godina, sve srušilo.
Manija, halucinacije, paranoja
Ne znam možete li zamisliti kako je to kada mislite da vas svi žele uništiti, ubiti? Ja sam to stvarno mislio. Patio sam od ekstremne paranoje s elementima manije. Počeo sam halucinirati. Jasno se sjećam trenutka u kojem sam pisao svoju oproštajnu poruku. Smatrao sam da sam teret svima koji me vole. Izašao sam iz autobusa i krenuo prema mostu Golden Gate. Ljudi su prolazili kraj mene, neka žena me zaustavila i zamolila da ju slikam, a nakon toga mi je zahvalila i otišla. U tom sam trenutku pomislio da nikoga nije briga za mene. Bio sam u krivu. Zapravo je svima bilo stalo, samo to nisam mogao vidjeti u tom trenutku. Potrčao sam i bacio se s mosta.
Istog sam trenutka požalio
Reći ću isto što je reklo i ostalih 19 preživjelih, a to je da sam istog trenutka požalio. Pomislio sam kako nitko nikada neće saznati da nisam htio umrijeti. Kada sam pao u vodu, osjetio sam najsnažniju bol do tada. Spasila me obalna straža. Spasilac je bio izvan sebe kad je vidio da sam živ. Upitao me znam li koliko mrtvih izvuku iz vode. Odgovorio sam da ne znam i da ni ne želim znati. Stavio mi je ruku na čelo i rekao: „Mali, ti si čudo.“ Kada me je otac posjetio u bolnici rekao sam mu da mi je žao, a on mi je odgovorio da je njemu žao. Krivnja koju smo osjećali nije trebala pripadati ni jednome od nas. Iako nisam umro, priuštio sam drugima puno patnje, tuge i boli. Moj se otac i dalje boji da ću ponovo pokušati samoubojstvo. Na to pomisli svaki put kada zazvoni telefon.
Put do oporavka bio je dug. Još uvijek imam sve simptome koje sam imao i prije – maniju, halucinacije… Samo se sada znam nositi s time. Želim poručiti obiteljima onih koji su si oduzeli život da nisu to učinili kako bi vam naudili ili kako bi vam uništili život. Učinili su to jer im je bilo teško, borili su se s psihičkim poremećajima.
Danas, bez obzira na svu bol, smatram da je život najveći dar. Ako imate psihičke probleme, nemojte čekati poput mene, potražite pomoć već danas jer vam može biti bolje. Ja sam dokaz.
Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da svake godine oko 800.000 ljudi počini samoubojstvo, što znači da si svakih 40 sekundi jedna osoba oduzme život. Većina njih u zadnjim trenucima vjerojatno požali, ali nemaju svi sreću da prežive kao Kevin… O tome se problemu treba promišljati i govoriti, kako bi se, posebice mladima, ukazalo na to da samoubojstvo nikada nije rješenje, već da se o problemima treba razgovarati i u povjerenju ih rješavati.
