Foto: Shutterstock
Sigurno smo puno puta čuli da Bog svoje poslanike šalje „do nakraj svijeta” kako bi evangelizirali ljude u dalekim zemljama. No ono što možda znamo previdjeti jest to da kada Bog dodjeljuje čovjeku bilo kakvo poslanje, on ga u neku ruku šalje i „do nakraj njega sama”. A to može istinski plašiti.
I mene je u mom poslanju supruge i majke dočekalo ne samo puno posla koji ulazi u samo poslanje žene u obitelji već i puno rada na sebi i na odnosu s Bogom.
Dug je put do nas samih, ali itekako vrijedi…
Kada sam osim očekivanih poteškoća s obzirom na karakter moga poslanja doživjela i kušnje sa zdravljem, bila sam na rubu toga da kažem da ja to ne mogu. Zapravo sam si to i govorila, znajući da svejedno ipak nekako moram. Najprije me je to jako zbunjivalo i dovodilo me čak do potpunog obeshrabrenja: razmišljala sam zašto baš sada moram prolaziti kroz takve slomljenosti kada imam sve te obveze i odgovornosti kao supruga i majka. No s vremenom sam počela shvaćati da nas kušnje koje doživljavamo u svome poslanju, ako ih iskoristimo onako kako Bog vidi da je to moguće, mogu pročistiti i pomoći nam upravo u izvršavanju tog istog poslanja.
Jean Vanier piše: „Ovaj put do nas samih, do naše najdublje osobe, sa spoznajom o tome tko smo i koja je naša zadaća u ovom životu, dug je put. To je životna priča koja podrazumijeva mnogo borbe… Treba vremena, puno milosti i pomoći mudrih ljudi kako bismo postali dovoljno ponizni i preobraženi, kako bismo postali dom ljubavi i dom Beskrajnome…” (Pronaći mir, Kršćanska sadašnjost, 2007.)
Nije onda čudno što trebamo orati dublje unutar sebe samih baš kada Bog stavi pred nas neku zadaću, iako bismo možda voljeli biti odmah spremni i izvršiti ju bez većih poteškoća. Ali ako put do nas samih podrazumijeva i dublju spoznaju o našoj zadaći, onda je jasno da imati zadaću – znači i imati puno posla sa samima sobom. A to nije uvijek lako!
Cilj kušnje je da nas osposobi za borbu
Isus je rekao da je došao potražiti i spasiti izgubljeno. Stoga sva je mudrost prepustiti se Gospodinu koji se itekako zna poslužiti našim slabostima kako bismo se mi opet našli s Njim (izgubljeno-nađeno!). A onda i kako bismo se bolje snašli u toj situaciji: Bog nas u kušnji nesumnjivo može privući bliže k sebi, ali nas odmah i šalje dalje (Bog je zbilja nepredvidljiv, zar ne?!). To uopće nije nešto tako neobično kako nam se isprva može činiti. Bog je tako činio i s velikim starozavjetnim prorocima, i sa svojim učenicima, i nastavlja činiti sa svakim od nas. Da se snaga u slabosti usavršuje – temeljna je istina o čovjeku.
Kada sam, kako rekoh, zbog svojih slabosti i narušenog zdravlja, svojoj zadaći počela pristupati s velikim strahom i zabrinutošću, razmišljala sam, čisto ljudski, da se trebam drukčije organizirati. Da sve treba biti podređeno meni i onome što sam proživljavala, kako bih se mogla oporaviti. Sve sam to naravno smišljala u strahu zbog simptoma (vrtoglavice, osjećaja nesvjestice…). I bilo je sve gore. Time ne želim reći da pomoć bližnjih nije važna, ona je zbilja presudna u trenutcima kušnje, ali krajnji cilj kušnje nije predati svoje obaveze drugima, a na kraju krajeva ni sav život jer trenutno još ne vidimo svjetlo u tami. Krajnji cilj kušnje je uvijek u tome da nas oraspoloži za borbu i tako, na kraju, ojača.
Često nazove taxi kad treba nešto obaviti, ili kad sebi i kćeri poželi priuštiti izlazak…
Tada sam probala poslušati savjet da ne očekujem da sve treba ići kako sam zamislila, pokušala sam biti manje kritična prema sebi i drugima, poraditi na svojim pogreškama, boriti se da napravim malo više nego što sam mislila da taj dan mogu. Neprimjetno su se počele pomicati i neke granice koje sam si bila postavila. Pošto inače otežano hodam, otkad smo suprug i ja postali roditelji počela sam osjećati puno ograničenja jer je sada i dijete ovisilo o mojim nogama. Na početku našeg zajedničkog bračnog života stubište naše kuće nije imalo zaštitnu ogradu i nisam se usudila izlaziti sama s bebom zbog straha od pada, a cijeli naš kvart izgrađen je bez urbanističkog plana, stoga na cestama u velikom dijelu nema nogostupa jer jednostavno za njih više nema mjesta. Uz to nikad nisam položila vozački ispit i jednostavno sam mislila da se silom prilika nemam kamo maknuti dok se suprug ne vrati s posla. Sve me to „prisiljavalo” da uvijek tražim nečiju pomoć i da ne izlazim sama s djecom, iako sam čeznula za tim. U kušnji se dogodilo nešto neočekivano: iako u strahu od simptoma koji su mi se bili pojavili, a bolest nogu nije nestala, počela sam izlaziti, voditi djecu u šetnje, družiti se sa susjedama koje su isto bile mlade majke kod kuće. Žene koje sam upoznala dakako nisu imale poteškoća s hodanjem, ali živjele su u mom kvartu i jednako kao ja nisu imale vozačku dozvolu. Naravno da me zanimalo kako one provode vrijeme s djecom. Na moje pitanje, jedna od njih je odgovorila da ne želi ovisiti o drugima, i da često nazove taxi kad treba nešto obaviti, ili kad jednostavno poželi priuštiti sebi i kćeri neki izlazak. Da mi je to rekla u nekom drugom trenutku vjerojatno bih pomislila kako je to lijepo, ali nije za mene. Ali Bog je zahvatio dublje u moju dušu upravo zahvaljujući toj kušnji, tako da sam istog trena pomislila kako i ja to želim, i učinila isto čim sam se počela osjećati malo bolje. I tu je na početku bilo borbe, ali važno je vjerovati da se ne borimo sami. I ići naprijed. Bog se nikad ne sablažnjava nad našim padovima, već nas podiže i ispravnije postavlja pred zahtjevima našeg poslanja, koje dotad nismo znali ispuniti.
I to je milosrdno lice našeg Gospodina koji, dok čovjek čezne za onom slobodom koju je imao prije pada u kušnju, iskoristi priliku i uzdigne njegovu slobodu na višu razinu.
Presudna je vjera
Tek kada, u kušnji, prihvatimo potrebu za vlastitom promjenom, bol koja nas je prije tištila, pred našim se očima počne pretvarati u novu duhovnu snagu. Takav obrat nam je na početku kušnje često nevjerojatan, iako ga silno želimo, stoga je u toj nestašici odgovora kada navire bezbroj mučnih pitanja presudna upravo – vjera! I osobno sam to doživjela. S vremenom mi je postajalo sve jasnije da trebam poraditi na sebičnosti; uvidjela sam važnost žrtve za druge i tako mi se dogodilo ono što sam najmanje očekivala u toj kušnji: uspjela sam se uživjeti u svoje poslanje, stopiti se malo više s njim.
Nisam više željela pobjeći od svoje zadaće.
