Foto: Shutterstock
Znam da je Bog bio s nama na svakom koraku našeg puta, jer bez naše vjere u Boga ne bismo mogli postići ono što jesmo.
Izgubila sam vid kad sam navršila tri godine. Deset godina pohađala sam školu za slijepe u Lasingu. Kad sam pohađala deseti razred, u školu je stigao Bob Mahoney, koji je izgubio vid u petnaestoj godini života
Zovem se Jennie Kubinger Mahoney. Rođena sam u Bannisteru, gradiću u saveznoj državi Michigen. Pripadam prvom naraštaju Čeha koji su se doselili u Ameriku 1910. godine. Moj je otac bio poslovni čovjek u našem mjestu, a majka domaćica, koja je marljivo obrađivala još dva vrta i podizala četiri kćeri. Izgubila sam vid kad sam navršila tri godine. Deset godina pohađala sam školu za slijepe u Lasingu. Kad sam pohađala deseti razred, u školu je stigao Bob Mahoney, koji je izgubio vid u petnaestoj godini života. I udala sam se baš za Boba.
„Vjerujem da nas je Bog pratio cijeli naš život“
Vjenčali smo se 1941. godine. Bila je to za nas burna godina, jer mi je te godine umro otac, a samo tjedan dana nakon vjenčanja dogodila se tragedija u Pearl Harbouru, no mi smo se ipak preselili u unajmljeni namješteni stan, koji smo plaćali trideset i sedam dolara mjesečno, i bili jako zaljubljeni i sretni. A onda se Bob okrenuo politici. Bio je prvi slijepac koji je izabran u zakonodavstvo Michigena. Radio je kao zakonodavac punih osamnaest godina, potom tri godine u povjerenstvu okruga Wayne, a devet godina prije umirovljenja djelovao je kao lobist za mičigensku bolničku udrugu.
U drugoj godini braka preselili smo se u veći nenamješteni stan. Možete li zamisliti dvije potpuno slijepe osobe kako kupuju namještaj? Vjerujem da nas je Bog pratio cijeli naš život. Pomogao nam je vrlo ljubazni prodavač, jer na žalost, ni Bob ni ja, nismo imali nikoga tko bi nam dao savjet ili na neki drugi način pomogao. Moja je majka bila udovica i živjela oko 150 km daleko od nas, a Bobov otac, također udovac, imao je vlastitih problema.
Naše prvo dijete, Gary, rodilo se nakon dvije i pol godine braka. Majka mi je došla u pomoć i ostala s nama dva tjedna. Bila sam strašno nervozna kad sam Garyja trebala prvi put okupati. Zamolila sam Boba da stoji pokraj mene i to je bilo sve što sam trebala. Poslije toga sam se osjećala kao prava profesionalka.
„U razdoblju od šest godina dobili smo petero djece“
Sada se prisjećam kako smo moja mama, tri sestre i ja čekale tatu da se vrati kući s posla. Tako sam sada u braku čekala Boba. Čim smo se vjenčali, ujutro bih mu servirala sok od naranče u krevet. Kad se rodio Gary, stvari su se promijenile. Više nije bilo jutarnjeg serviranja soka u krevet. Nakon nekoliko tjedana, Bob se počeo pitati kad će se stvari vratiti u normalu. Naravno, nikad se nisu vratile u normalu, postale su samo kompleksnije. U razdoblju od šest godina dobili smo petero djece, tj. još jednog dječaka i tri djevojčice. Nikad nisam imala nikakvu pomoćnicu. Sve pamučne pelene sama sam prala i sterilizirala, kao i bočice i dude, te grijala vodu za dječju hranu. Svoj dom smo prilagodili djeci. Pričvrstila sam zvonca na dječje cipelice kako bih čula gdje se nalaze. Nismo imali nikakve lomljive ukrase po stanu. Sva sredstva za čišćenje držala sam visoko u ormaru. Sjećam se da sam dosta često vikala na stariju djecu da paze kako bi podrumska vrata uvijek bila zatvorena. Malene sam uvijek stavljala u ogradicu, tako da sam klečeći bila kadra oprati kuhinjski pod. Kako sam slijepa, pod rukom sam opipavala je li pod zamazan.
Na kraju smo dobili još petoricu dječaka, pa smo sveukupno podigli desetero djece. Svi su pohađali katoličke škole, bavili se sportom i drugim aktivnostima. Bilo je puno djece u bloku zgrada gdje smo živjeli, pa su se igrala u susjedstvu i dobro zabavljala. Svaku večer molili smo krunicu, a često bi nam se pridružili i prijatelji naše djece. Dječaci su zarađivali džeparac raznošenjem novina po kućama, dok su mi djevojčice tijekom tjedna pomagale u kući, a vikendom su pomagale u trgovini odjećom. Djeca su voljela zarađivati novac i bila su marljiva. Svi su oni i danas vrlo marljivi.
A sve je započelo u našem „uredu“ smještenom u kupaonici. Znam da je Bog bio s nama na svakom koraku našeg puta, jer bez naše vjere u Boga ne bismo mogli postići ono što jesmo
Dok je Bob radio u Državnom zakonodavstvu, dobio je dopuštenje da se bavi i poslovima osiguranja. Također smo odlučili započeti i s prodajom obveznica poštom osobama koje su željele postati javni bilježnici. Tijekom prvih dviju godina našeg posla s javnim bilježništvom, sve sam obavljala sama. Naš poslovni telefon bio je u prostoriji pokraj kupaonice, u kojoj sam držala sav pribor za pisanje Brailleovim pismom. Kad bi telefon zazvonio, stišala bih djecu, odnijela telefon u kupaonicu, zatvorila vrata za sobom i odgovarala na poziv svojim „uredskim“ glasom. Utipkala bih sve potrebne informacije, a zatim sve papire stavila u kuverte radi slanja poštom. Taj sam posao radila zajedno sa svim ostalim kućanskim i roditeljskim dužnostima, i bio mi je jako naporan i stresan.
Kad je Collen maturirala, ona je preuzela posao s obveznicama. Radila je za nas dvadeset i pet godina, a onda smo joj prodali cijelu tvrtku. U posljednje vrijeme promet je poduzeća narastao na 750 tisuća dolara. A sve je započelo u našem „uredu“ smještenom u kupaonici. Znam da je Bog bio s nama na svakom koraku našeg puta, jer bez naše vjere u Boga ne bismo mogli postići ono što jesmo.
Danas su naša djeca izvrsno. Podižu svoje obitelji, rade marljivo i pošteni su građani. Pomažu i nama i dobri su prema nama. Gary, naš najstariji sin, radi za arhitektonski ured. Roberta je medicinska sestra. Rosemary je umrla od raka u dobi od četrdeset i tri godine. Bila je kozmetičarka. Dennis je učitelj za djecu s posebnim potrebama, a sada rukovodi velikom tvrtkom za građevni materijal. Collen još uvijek vodi tvrtku koju smo joj prodali. Joseph je računovođa mičigenske katoličke konferencije, Mark nadglednik tehničke službe za okrug Macomb, Mike prodaje software i računalne sustave velikim tvrtkama, Bill je prodavač za Anheuser-Busch. Naš najmlađi sin Bob prodavač je za nacionalnu tiskarsku tvrtku. Ponosimo se svojom djecom i osjećamo da je podizanje velike obitelji bila najbolja stvar koju smo napravili u životu.
„Bez Boga ništa ne bi bilo moguće“
Imamo dvadeset i petero unučadi. Troje su doktorirali, a dvoje magistrirali. Ostali su još prilično mladi, pa moramo pričekati da vidimo što će postići. Bob je navršio 84 godine, ima ugrađena dva srčana zaliska i pacemaker, no osjeća se dobro. Ja patim od bolova u kostima, ali nije ništa strašno. Još uvijek kuham i obavljam sav kućanski posao za nas dvoje. Svakoga dana poslije ručka odigramo dvije društvene igre i partiju karata. Rekla bih da smo nekako izjednačeni u pobjedama. I svakoga dana molimo svetu krunicu zahvaljujući neprestano Bogu za sve što nam se dogodilo u životu. Bez Boga ništa ne bi bilo moguće.
Svjedočanstvo je prvotno objavljeno u časopisu Rhema
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
