Foto: Pixabay
Promatrajmo Isusa u trenutku kad je grubo napadnut od svojih neprijatelja i neshvaćen od svoje rodbine. Na prvi nam se pogled čini da i on grubo odgovara svojoj majci i svojoj braći. No je li baš tako?
Isus se nalazi u sredini neke veće prostorije, okružen mnoštvom svojih učenika koji sjede oko njega i slušaju ga. Događa se to u vremenu kad je otvoreno napadnut od pripadnika tadašnje vjerske vlasti. Napadi idu tako daleko da ga proglašavaju otvorenim suradnikom Sotone.
Njegovi (bratići) čuli su što se o njemu priča te su odlučili učiniti nešto. Ne znamo je li im bila namjera pomoći Isusu ili ga samo spriječiti da ih više ne sramoti. Bilo kako bilo, iz Nazareta su došli u Kafarnaum, zajedno s Isusovom majkom Marijom. Došli su pred kuću u kojoj se je Isus sa svojim slušateljima nalazio, no nisu ušli unutra, već su poslali nekoga da uđe unutra i da Isusa obavijesti kako su ga došli potražiti.
(Mt 12, 46 – 50; Lk 8, 19 – 21)
Mk 3 31I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. 32Oko njega je sjedilo mnoštvo. I reknu mu: »Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!« 33On im odgovori: »Tko je majka moja i braća moja?«
34I okruži pogledom po onima što su sjedili oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! 35Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.«
Evanđelist nam kaže da su vani bila njegova braća i njegova majka. Mi znamo da su dvojica njegove braće, novoizabrani apostoli Jakov i Juda (bratići, kao i oni vani) bili unutra s Isusom.
Dakle, tu već imamo primjer onoga što je Isus rekao, da je donio podjele u obitelji. Dvojica su ga prihvatili za mesiju, dok ostali to nisu učinili.
Iz onoga što Isus javno odgovara pred svima, sa sigurnošću možemo zaključiti da su svi prisutni znali što se događa i u kakvoj se situaciji Isus nalazi. On okružuje pogledom one koji su sjedili oko njega i ukazuje im na to da su oni njegova majka i njegova braća, no ne samo oni, već i svi ostali koji poput njih vrše volju Božju.
Komu je to Isus progovorio? Prisutnim učenicima, svojoj braći vani ili nama čitateljima evanđelja? Odgovor je sasvim jasan: svima. Što nam je zapravo htio reći? Htio nam je reći što je volja Božja za naš život. Bog nas je stvorio iz ljubavi. Htio je s nama ostvariti odnos u kojem će s nama moći dijeliti ljubav, kao što to Otac ili majka čine sa svojom djecom. Htio je da imamo takav odnos da uživamo u međusobnu zajedništvu, da nama bude lijepo provoditi vrijeme u njegovoj prisutnosti i da njemu bude lijepo u našoj prisutnosti. Htio je da ga ljubimo kao onoga tko nas je zamislio, stvorio i spasio, a on da nas ljubi kao one kojima je dao potpunu slobodu da se odlučimo za tu ljubav.
U opisanu prizoru vidimo upravo to. Isus je u središtu pozornosti prisutnih, koji poput Marije, Lazarove sestre (za razliku od Marte) sjede u njegovoj prisutnosti i uživaju slušajući ga i promatrajući, koji uživaju njegovu prisutnost.
Isus u svojem retoričkom pitanju naglašava odnos prema bratu, sestri i majci i na njemu svojstven način taj odnos dovodi u odnos s vršenjem Božje volje. Ako vršimo volju Božju, na način da kao mala djeca uživamo u prisutnosti svojih roditelja, braće i sestara iz tog će se odnosa neprestano događati obraćenje naših srca, koje će dovesti do toga da nas Bog, kada za to postanemo dovoljno zreli i ako će on to htjeti, upotrijebi na svojim njivama.
“
Isus u svojem retoričkom pitanju naglašava odnos prema bratu, sestri i majci i na njemu svojstven način taj odnos dovodi u odnos s vršenjem Božje volje.
„
A je li tim svojim činom Isus povrijedio ili na bilo koji način degradirao svoju majku? Nikako. Ta ona je jedina u svoj svojoj punini izvršila tu Božju volju sadržanu u prvoj i najvećoj Božjoj zapovijedi, koju mi tako često olako preskačemo kad razmišljamo o vlastitom vršenju Božje volje. Ona je zaista uživala Božju prisutnost i uživala u Božjoj prisutnosti, te na najbolji mogući način uzvraćala Bogu ljubav.
I na kraju, tim nam prizorom Duh Sveti, koji je stvarni autor evanđelja, skreće pozornost na naše sudjelovanje u euharistiji. Ako na misu dolazimo da bismo ga slušali, da bismo promatrali i nešto od njega naučili, da bismo mu zahvalili i da bismo ga u pričesti iskusili, da bismo uživali njegovu prisutnost i uživali u njegovoj prisutnosti, onda naše misno druženje ima još potpuniji smisao. No zašto prije svake molitve ne bismo zamislili kako sjedamo do njegovih nogu, u njegovu prisutnost i odvajamo se od svijeta, umiremo sebi i svijetu, da bismo uživali njegovu prisutnost? Jer molitva je stvarni susret s njime, molitva je bivanje u Božjoj prisutnosti!
