Foto: Shutterstock

Da bismo mogli bez sumnje zaključiti kako je neko Božje djelo znak od Boga, to djelo mora zadovoljiti određene kriterije, prema kojima se Božja djela razlikuju od bilo kojeg drugog neobičnog događaja. Poput kraljeva pečata tako i Božji znak mora biti jedinstven, lako prepoznatljiv i to mora biti nešto što može učiniti samo Bog. Drugim riječima, Božji znak ima obilježja koja se ne mogu objasniti ni prirodnim zakonima, ni prirodnim silama niti bilo čime što postoji u fizičkom svemiru. Kako bi ti kriteriji trebali izgledati?

Kriteriji za prava čuda

Kao što znamo na temelju kozmoloških, teleoloških i moralnih argumenata samo je Bog beskrajno moćan (posjeduje moć koja nadilazi onu koju posjeduju prirodne sile), ima vrhovnu svrhu i dizajn te je potpuno moralno savršen. Prema tome se čini razumnim pretpostaviti da će njegova djela očitovati ili sadržavati elemente tih značajki. Dakle, kriteriji za prava čuda uključuju:

1. trenutačan početak silnog djela poput onog koje je dokazano kozmološkim argumentom (početak postojanja svemira)
2. inteligentni dizajn i svrhu, koji su dokazani teleološkim argumentom (svemir je precizno dizajniran sa svrhom da podržava život; sâm život ima točno određen i složen dizajn)
3. poticanje dobrog ili ispravnog ponašanja, što je dokazano moralnim argumentom (moralni zakon, koji utječe na nas).

Prva sastavnica čuda (A) podrazumijeva da se znak ne može objasniti prirodnim uzrokom. Znak koji bi se mogao objasniti prirodnim uzrokom ne može se neopozivo proglasiti čudom. Kako bi se neka pojava mogla proglasiti čudom, mora biti bjelodano da je njezin uzrok nadnaravan, odnosno da nadilazi prirodne zakone.

Druga sastavnica (B) podrazumijeva da svaki znak koji nema očitu svrhu (da potvrdi istinu, da bude glasnik istine ili pak da poda slavu Bogu) vjerojatno nije znak od Boga. Drugim riječima, malo je vjerojatno da će Bog učiniti neko čudo samo u svrhu zabave. Kralj svemira – upravo poput većine zemaljskih kraljeva, koji svoje pečate nisu koristili olako – neće koristiti svoj pečat zbog ispraznih razloga. Uostalom, kad bi koristio čuda za puku zabavu, tada bi bilo manje vjerojatno da ćemo prepoznati njegovu namjeru kada nam pokušava potvrditi određenu novu istinu ili novog glasnika.

Treća sastavnica (C) podrazumijeva da onaj znak koji je povezan s grijehom ili nemoralom ne može biti znak od Boga. Grijeh i nemoral se protive Božjoj naravi jer je on nepromjenjivo mjerilo istine i morala. On ne može potvrditi grijeh ili nemoral.

Pomoću ovih kriterija (snaga koja trenutno djeluje, inteligentni dizajn te moral) možemo utvrditi koji su neobični događaji pravi znakovi od Boga. Jeste li primijetili da smo ove kriterije izveli na temelju onoga što smo o Bogu naučili iz prirodnoga svijeta te na temelju onoga što smo naučili o ograničenjima u sâmoj prirodi? Biblija se slaže s našom definicijom čuda jer čudima naziva događaje koji ispunjavaju iste kriterije. I Biblija i Kurʼan uče da čuda služe kako bi se potvrdila Riječ Božja.

„Ukratko, ako se uskrsnuće zaista dogodilo (…), ono na sebi ima Božje ‘otiske’…“

Dakle, događaj povezan s božanskom istinom, koji sadrži ova svojstva jest čudo, odnosno Božje djelo koje potvrđuje Božju riječ. Na primjer, čudo se dogodilo ako je Isus – čovjek koji je prorekao da će ustati od mrtvih – zaista ustao od mrtvih. Takav događaj će očitovati trenutnu snagu koja nadilazi prirodne sposobnosti, inteligentnu zamisao i dizajn te moralnu svrhu potvrđujući da je Isus Božji Sin (prema tome mi trebamo slušati ono što on ima za reći!). Ne postoji nijedna prirodna sila niti postoji ijedan drugi izvor moći kojim bi se mogao objasniti takav događaj.

Štoviše, ako se uskrsnuće zaista dogodilo, ono se nije pojavilo „iz vedra neba” već u određenom kontekstu. Drugim riječima, uskrsnuće se zbilo u kontekstu teističkog svemira, ovako: jedan čovjek, koji tvrdi da je došao od Boga, i koji čini čuda, prorekao je da će se to (uskrsnuće) dogoditi. Takav kontekst ukazuje na to da je taj događaj čudesan, a nije još jedan prirodni događaj koji samo treba objasniti. Ukratko, ako se uskrsnuće zaista dogodilo (tim ćemo se pitanjem baviti u nastavku), ono na sebi ima Božje „otiske”.

Providnost

Religiozne se osobe, osobito kršćani, prilično nehajno razbacuju pojmom „čudo”. Naime, oni vrlo često poistovjete određene događaje s čudom, iako bi se te događaje moglo prije opisati kao providonosne.

Providonosni su događaji oni događaji koje Bog nije uzrokovao izravno nego neizravno, odnosno on se poslužio prirodnim zakonima kako bi ih ostvario. Primjeri providonosnih događaja su odgovorene molitve te zbivanja koja su malo vjerojatna, a donose neko dobro. Takvi događaji mogu biti prilično upečatljivi i mogu poticati na vjeru, no oni nisu nadnaravni. Primjerice, magla u Normandiji je bila providonosna zato što je saveznicima pomogla da prikriju svoj napad na zli nacistički režim. Tu pojavu ne možemo nazvati čudom zato što se ona može objasniti prirodnim zakonima, no moguće je da je iza nje stajao Bog. Čudom bismo mogli nazvati, primjerice događaj u kojem bi se metci odbijali s grudi naših momaka nakon što su poduzeli napad.

Sotonska znamenja

Neobične pojave mogu također uzrokovati druga duhovna bića. Budući da postoji Bog, moguće je da postoje i druga duhovna bića. No, ako Sotona i demoni postoje, oni imaju ograničenu moć. Razlog tome jest (kao što smo spomenuli ranije u ovome poglavlju) činjenica da ne mogu postojati dva beskonačna bića. Budući da je Bog beskonačan, nijedno drugo biće ne može biti takvo (beskonačno).

Osim toga, čisti dualizam (beskonačna sila dobra protiv beskonačne sile zla) nije moguć. Ne postoji čisto zlo. Zlo je lišenost dobra ili nametnik (parazit) u dobru – ono ne može postojati sâmo od sebe. Zlo je poput hrđe na automobilu; ako maknemo svu hrđu, imat ćemo bolji automobil. Ako maknemo cijeli automobil, nećemo imati ništa. Dakle, Sotona ne može biti (zli) ekvivalent Bogu. Štoviše Sotona ima dobre osobine, kao što su moć, slobodna volja i razumno razmišljanje, ali koristi ih za zle ciljeve.

Ograničenost drugih duhovnih bića

Zaključak glasi da Bogu nema ravna. On je jedno jedino beskonačno Biće, koje ima vrhovnu vlast nad svime što je stvoreno. Zbog toga su stvorena duhovna bića, čije postojanje ne možemo dokazati već samo prihvatiti vjerom, ograničena (ograničio ih je Bog) i ona ne mogu izvoditi onu vrstu nadnaravnih djela koja može činiti samo Bog. Dakle, već na temelju naravne objave, ne uključujući objavu ni iz jednog religijskog spisa, znamo da druga duhovna bića imaju ograničenu moć. To je slučajno upravo ono što uči Biblija.

No, koliko su točno ograničena ta druga duhovna bića? Kako bismo to utvrdili bit će nam potrebna nadnaravna objava. Iako se još nećemo baviti dokazivanjem da je Biblija istinita izvan razumne sumnje, pretpostavimo da su takva bića stvarna te da mogu imati interakciju s prirodnim svijetom kao što je opisano u Bibliji. Prema Bibliji samo Bog može stvoriti život i uskrisivati mrtve (Postanak 1,21; Ponovljeni zakon 32,39). Faraonovi vračari, koji su oponašali prva dva egipatska zla, nisu imali uspjeha s oponašanjem trećeg, koje se sastojalo od stvaranja života (sav prah na tlu pretvorio se u komarce) te su najzad priznali da je treće zlo „prst Božji” (Knjiga Izlaska 8,15).

Sotona i ‘lažna čuda’

Sotona može izvoditi trikove bolje od najboljih mađioničara (u Bibliji ima mnogo takvih primjera¹⁵), međutim ti trikovi nemaju obilježja istinskog čuda. Kao što smo vidjeli pravo će čudo pojedinca potaknuti na uzvišenije misli o Bogu, na to da govori istinu te da promiče moralno ponašanje. Znakovi koje Sotona krivotvori neće tako utjecati na pojedinca nego će oni težiti proslaviti osobe koje te znakove tobože izvode te su često povezani s grešnim i nemoralnim ponašanjem. Oni također ne moraju biti ni odmah vidljivi, ni trenutačni niti trajni.

Ukratko, samo Bog izvodi prava čuda. Sotona ih oponaša, tj. čini lažna čuda. Te Sotonine znake upravo tako opisuje Biblija u Drugoj poslanici Solunjanima kada Pavao piše da će se „otkriti Bezakonik. Njega će Gospodin Isus pogubiti dahom ustâ… njega koji djelovanjem Sotoninim dolazi sa svom silom, lažnim znamenjima i čudesima” (2,8-9). Naravno, ovi znakovi mogu prevariti onoga tko nije razborit te ih on može zamijeniti za čuda (Matej 24,24).

Ulomak iz knjige „Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist” autorâ N. L. Geislera i F. Tureka. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Priredila Gabriela Jurković; Book.hr