Foto: Shutterstock
Godine 1972. Patricia i ja smo se vjenčali. Viđali smo se već nekoliko godina. Da biste shvatili koliko je lud moj život tada bio, reći ću vam da smo se vjenčali usred tromjesečne turneje po Engleskoj s grupom Humble Pie. Morao sam voziti 500 kilometara jednoga petka uvečer iz Londona do Newcastlea da bismo se vjenčali u subotu ujutro.
Elton je došao s još nekim pop zvijezdama te se pojavilo i mnogo novinara. Sljedećega se dana naše vjenčanje našlo na naslovnici Daily Expressa. U nedjelju sam imao slobodan dan, to nam je bio medeni mjesec. U ponedjeljak sam vozio 800 kilometara do Škotske da se vratim na turneju. Bio je to početak desetljeća u kojem sam gotovo uvijek bio na turneji ili u studiju.
Isti kao svoj otac
Neki su od vas već primijetili ironiju. Nikada nisam uistinu upoznao svoga oca jer je uvijek bio na turnejama. Nije mi se sviđalo kako je moju majku ostavio samu, a posebno sam ga mrzio što je mene ostavio samoga. A kako sam započeo svoj brak? Na potpuno isti način. A ipak sam bio slijep za to. U svome sam umu smatrao da sam „uspio“. Štoviše, zadovoljavao sam svoju iskrivljenu potrebu da pokažem ocu kako mogu „uspjeti sam“. Kao i mnogo puta do tada, Sotona me zaslijepio za činjenicu da sam krenuo istim putem koji mi je zadao toliko mnogo boli dok ga je moj otac prolazio.
…ako pogledate stihove naših pjesama, vidjet ćete da smo bili u potrazi.
Patriciju sam upoznao sa sedamnaest godina i, prije nego što smo se vjenčali, dugo smo bili prijatelji. U toj mladoj dobi, ona je bila veoma nesigurna osoba, ali u prvim je godinama bila veoma dobra supruga, unatoč tomu što joj na turnejama nisam bio vjeran. Naravno, oboje smo se redovito drogirali jer su to tada svi radili. Sve u svemu, bio sam zadovoljan svojim životom i karijerom. Ali, ako pogledate stihove naših pjesama, vidjet ćete da smo bili u potrazi. Te su pjesme preispitivale Božje postojanje (Is Anyone There?), napadale organiziranu religiju (Look to Your Churches), govorile o iscrpljenosti i usamljenosti na turnejama (Three Days Out, Flying in the U.S.A.), a mnoge su vapile za mirom, ljubavlju i nadom za buduće generacije (Communication, If I Had the Words, Good Times A’Comin’).
Bilo je to dirljivo preispitivanje mladoga čovjeka koji je bio siguran da će na kraju pronaći odgovore.
Gledajući unazad, zanimljivo je kako je Bog pronašao put do mojih stihova. Na primjer, u pjesmi Living in the City opisujem idiličnu sliku pastira na selu koji gleda u „zelene brežuljke i prostrane poljane u sunčanome danu“. Pjesma završava stihom:„Ptice dozivaju izvor svega što je bilo i nestalo“. U pjesmi The Painter govorim o malom siročetu koje „nikada nije upoznalo religiju kao oni koji su pohađali nedjeljnu školu“. Očito je da nisam bio siguran je li Bog odgovor, ali moji stihovi pokazuju da sam tražio bilo kakav odgovor. Bilo je to dirljivo preispitivanje mladoga čovjeka koji je bio siguran da će na kraju pronaći odgovore. U međuvremenu, mislio sam da sam dobro. Jednoga dana 1973. godine podignuo sam telefonsku slušalicu i začuo glas koji nisam čuo trinaest godina.
Najčudniji odnos moga života.
„Zdravo“, rekao je glas. „Ja sam, tvoj otac. Vratio sam se u grad.“ Još je uvijek imao kontakte u glazbenoj industriji pa je saznao za moj uspjeh. Toliko sam se šokirao kada sam ga čuo da nisam imao vremena osjetiti ljutnju koja se u meni nalazila sve to vrijeme. Pristao sam da se nađemo u pubu i popijemo piće. Dok sam sjedio u vlaku na putu za pub ljutnja je proključala u meni i pripremio sam se da mu svašta kažem. „Ubit ću ga“, rekao sam u sebi. Ali dok sam hodajući niz ulicu prilazio pubu, ugledao sam ga kako stoji na pločniku poput nekog čovječuljka. Napustio me kada sam imao dvanaest godina i u mojim je očima uvijek izgledao velik i zastrašujuć, ali sam sada vidio da je niži od mene i da je veoma ostario. U tome me trenutku napustila sva ljutnja. Pa, ne baš sva ljutnja.
„Nemoj očekivati da ću te zvati ‘tata’. Nisi zaslužio to ime.“
Prvo što sam mu rekao kada smo sjeli bilo je: „Nemoj očekivati da ću te zvati ‘tata’. Nisi zaslužio to ime.“ Prihvatio je to bez prigovora. Otada sam ga zvao po imenu, Cab. Tako je započeo najčudniji odnos moga života. Sada znam da sam mu se još uvijek želio svidjeti te sam se zato sprijateljio s njime unatoč svemu što mi je učinio i veoma nezdravome odnosu koji se između nas rodio. Počeo sam od njega kupovati drogu da bih se s njime sprijateljio. Mislio sam da ću ga upoznati ako se s njime drogiram. On bi sa svojom suprugom došao u moj stan, ili bih ja sa suprugom otišao u njegov stan i zajedno bismo se drogirali. To nije bilo zdravo vrijeme ni za koga od nas. On je prolazio kroz užasan period. Vjenčao se s ludom Nigerijkom koja je i njega izluđivala.
Kada sam s njime pušio marihuanu, ostvario sam svoju djetinju želju da budem poput njega i članova njegova benda.
Bavila se vračarstvom i sličnim stvarima i stalno su se grozno svađali. Ona bi se napila ili nadrogirala i tada bi prijetila da će se baciti s prozora na vrhu zgrade. Sve je to bilo luđe od moga djetinjstva, osim što je sada bilo obrnuto–moj se otac pokušavao zaštititi. Gledajući unazad, vidim da je to bio jedan od razloga zašto mi nije smetalo biti njegovim prijateljem. Bio sam veći od njega, uspješniji od njega i živio sam u lijepome londonskome stanu, dok je on iznajmio oronuli stan u Notthinghill Gateu. Kada sam ga odveo kući i upoznao sa svojom ženom, dao sam mu do znanja da sam odrastao čovjek. Kada sam s njime pušio marihuanu, ostvario sam svoju djetinju želju da budem poput njega i članova njegova benda. Sve je to vrlo iskrivljeno, ali je psihološki motiv koji stoji iza takvog mog ponašanja. On je došao na jedan Hookfootov koncert i uživao je u našem nastupu. Bio je to prvi put nakon mojih klavirskih natjecanja u djetinjstvu da je izrazio ponos svojim sinom.
Raspad benda i stalno preispitivanje
Sljedeće se godine Hookfoot raspao. Naš eklektičan spoj glazbenih stilova osudio nas je na komercijalnu propast jer naša izdavačka kuća nije znala kako prodavati naše albume. Članovi Hookfoota nisu marili za snimanje hit pjesama, a naša je izdavačka kuća nakon četiri godine to shvatila. Ulaganje u albume koji jedva pokriju troškove snimanja u redu je dok se gradi nešto veće, ali je teško opravdati to ako sam bend ne cilja na postizanje većega komercijalnoga uspjeha. Nakon razlaza Roger Pope i David Glover pridružili su se pratećoj grupi pjevačice Kiki Dee. Ja sam već bio isplanirao nešto drugo. Ranije te godine svirao sam na albumu američkoga izvođača Billa Quatemana, koji je imao ugovor s CBS etiketom. Quatemanova menadžerska kuća bila je Comtrak, čikaška tvrtka koja je lijepo zarađivala snimanjem radijskih reklama.
„Cab, vjeruješ li u život poslije smrti?“
Čuli su moj rad na Quatemanovu albumu i, kada su došli u Englesku da u jednom studiju u Wembleyju snime neke reklame, pozvali su me da na njima sviram. Na kraju snimanja pitali su me bih li bio zainteresiran za preseljenje u Chicago i rad za njih. Kao što možete i zamisliti, nisam bio zainteresiran za sviranje u reklamama, ali njihov je poziv značio preseljenje u Ameriku i dobivanje toliko željene dozvole boravka koja bi mi omogućila rad u američkoj glazbenoj industriji. Odmah sam prihvatio.
Jednoga ću dana to saznati.
Zadnji sam put prije odlaska vidio oca kada smo sjedili u njegovu stanu i drogirali se. Odjednom sam ga upitao: „Cab, vjeruješ li u život poslije smrti?“ On je odmahnuo glavom: „Ne, ne. To je samo vraćanje pepela u pepeo i praha u prah.“ „Stvarno tako misliš?“ Upitao sam. Na trenutak sam se zamislio. „Znaš što?“ Rekao sam. „Mislim da nisi u pravu. Jednoga ću dana to saznati. “Sljedećega tjedna preselio sam se u Chicago i oca nisam čuo sljedećih dvadeset godina. Kada smo se naposljetku čuli, bilo je to zbog nevjerojatnoga razloga.
Iz knjige „Glasnije od rock and rolla“ autorâ Caleba Quaya. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
U knjizi Glasnije od rock and rolla doživljaji iz uspješne karijere vrhunskoga gitarista Caleba Quaya isprepliću se s nadahnjujućom pričom o pronalaženju životnoga smisla i mira. Caleb je dijete iz glazbene obitelji, rano je svirao klavir i bubnjeve, sve dok u 12. godini nije na dar dobio gitaru koja postaje njegovo utočište od nesređenih odnosa u obitelji. To je i jedina stvar koja mu ostaje od oca koji ih je tada napustio. Mladost će provesti u dokazivanju da može biti jednako dobar glazbenik kao i njegovi otac i djed koji su svirali s velikim imenima jazz glazbe. Dječak iz predgrađa Londona postat će jedan od najtraženijih studijskih i koncertnih gitarista svoga vremena. Međutim, uvijek je u sebi osjećao da mora postojati nešto više… Knjiga govori o odbačenosti, mržnji, bijesu, godinama provedenim u traženju vlastitoga identiteta, bolnome procesu iscjeljenja i snazi opraštanja i izmirenja.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
