Foto: Shutterstock

Razmatrajući Pismo, ostao sam zadivljen pričom o kralju Davidu.

Kada govorimo o njegovu pozivu, odmah pomislimo na posvećenje koje je učinio prorok Samuel u Betlehemu, u kući Jišaja, njegova oca (1 Sam 16,1-13).

No u stvarnosti postoje tri odlomka koja pripovijedaju o Davidovu „pozivu“, a sva tri međusobno se vrlo razlikuju  i koja nam pomažu opisati različite elemente poziva, definirati njegove nijanse, aspekte, koji su svi komplementarni i potrebni.

Nije još dovoljno odrastao. Nije snažan i velik poput Šaula koji bijaše za glavu viši od svega naroda (1Sam 9,2). Nije vješt u potrebnome ratnom umijeću. Zašto onda?

Prvi aspekt je upravo intervencija proroka Samuela kojega je Bog pozvao tajno posvetiti nasljednika nesposobnoga kralja Šaula. Počašćen ovim izborom, Jišaj pokazuje sve svoje sinove, vrsne mlade ratnike, među kojima je i Eliab koji je neočekivano odbačen jer Bog ne gleda na vanjski izgled, niti na veličinu, niti na stas, već na srce (1Sam 16,7), na ono što svatko nosi u sebi, u dubini.

Kao što znamo, David je bio adolescent, pastir stada, rumen momak, lijepih očiju i krasna stasa (1Sam 16,12), kojega se čak nije ni smatralo dostojnim biti predstavljen proroku, biti biran.

Posljednji od posljednjih. Nevješt mladić, sposoban biti samo pastir.

Zašto on?

Nije još dovoljno odrastao. Nije snažan i velik poput Šaula koji bijaše za glavu viši od svega naroda (1Sam 9,2). Nije vješt u potrebnome ratnom umijeću. Zašto onda?

Ne znamo to. To zna Bog koji ga je odabrao, koji ljubi adolescente, možda zbog zrna ludosti koje ih karakterizira. Ono što je sigurno jest da nakon pomazanja Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana (1Sam 16, 13).

Poziv je slobodna Božja inicijativa u kojoj se očituje njegova logika.

Neshvatljiva.

Veličanstveno tajanstvena.

Bog je vidio tvoje srce. U tvojoj je dubini vidio nešto dragocjeno što se može razvijati, rasti, cvjetati

Za neku braću svećenike prisjećanje na vlastiti poziv predstavlja prisjećanje na apsolutno, kreativno, veličanstveno božansko ludilo koje k sebi zove one koje On želi (usp. Mk 3,13).

Bog ne odabire najbolje, kao ni osobe posebno prikladne toj zadaći, niti duhovno najjače ili kulturološki i psihološki najpripremljenije.

Odabire one koji se daju voditi, koji prihvaćaju rasti.

Trebao je mladoga pastira koji strastveno voli ovce kako bi vodio izraelski narod, svoje stado. I želio je Davida, ne Eliaba ili njegovu snažnu braću.

Naizgled nelogičan i nesuvisao izbor.

Tako je i s tobom.

Bog je vidio tvoje srce. U tvojoj je dubini vidio nešto dragocjeno što se može razvijati, rasti, cvjetati. U tebi je vidio nekoga za koga ni ti sâm nisi znao da jesi.

Uzdaj se u Boga.

Iz knjige „Pastiri. Knjiga koju bi svaki župljanin trebao pokloniti svome župniku“ autora Paola Curtaza, koja izlazi uskoro!