Postoje brojna svjedočanstva koja dokazuju da je Padre Pio znao točan dan svoje smrti Godine 1967. posjetila ga je njegova nećakinja Pia Forgione zamolivši ga da moli za neke osjetljive obiteljske probleme. „Za dvije godine ja više neću biti ovdje“, rekao je. „Bit ću mrtav i mnogo će se toga promijeniti“.

Foto: padrepio.com

Isus mu tada reče…

Padre Pio je bio savršeno svjestan dana kada će umrijeti. Nakon što je primio stigme, Isus mu je rekao nešto što on nije nigdje zabilježio u svojim pismima, ali je povjerio nekima od svoje duhovne djece. Shvativši da mu ruke, stopala i bok krvare, molio je Isusa da uzme te tjelesne znakove: „Neka trpim i umrem od trpljenja, ali uzmi od mene ove tjelesne znakove koji mi stvaraju toliko nelagode“. Isus mu tada reče: „Nosit ćeš ih pedeset godina i onda ćeš me vidjeti“. Točno pedeset godina kasnije, rane su nestale, a Padre Pio je preminuo.

Uvjerenost i sigurnost s kojima je ponavljao ove riječi duboko su se dojmile njegove nećakinje. Ona ih je zapisala i ostavila zabilježene kod bilježnika Domenica Giulianija u San Giovanniju Rotondu

Postoje brojna svjedočanstva koja dokazuju da je Padre Pio znao točan dan svoje smrti. Godine 1967. posjetila ga je njegova nećakinja Pia Forgione zamolivši ga da moli za neke osjetljive obiteljske probleme. „Za dvije godine ja više neću biti ovdje“, rekao je. „Bit ću mrtav i mnogo će se toga promijeniti“. Uvjerenost i sigurnost s kojima je ponavljao ove riječi duboko su se dojmile njegove nećakinje. Ona ih je zapisala i ostavila zabilježene kod bilježnika Domenica Giulianija u San Giovanniju Rotondu.

Mladi fotograf iz San Giovannija Rotonda, Modesto Vinelli, fotografirao je Padra Pija nekoliko mjeseci nakon što je on primio stigme (primio ih je 1918. godine). Na tim se fotografijama rane jasno vide, a fotograf ih je umnažao i prodavao vjernicima. Jednoga dana kada je bio u gradu Rodi Garganico, dogodio se incident. Naime, vidjevši te fotografije, jedan je čovjek počeo psovati i huliti Boga. Uzeo je jednu fotografiju, podrapao je i počeo po njoj gaziti. Vidjevši to, Vinelli ga je počeo udarati nogama i rukama. Izbila je prava tuča. Vinelli je ozlijedio tog čovjeka te je zbog toga završio u zatvoru gdje je proveo četrdeset dana. Nakon što je pušten na slobodu, Vinelli je otišao posjetiti Padra Pija kako bi mu ispričao što se dogodilo. „Poslali su me u zatvor jer sam Vas branio“. Padre Pio ga je saslušao i rekao: „Modesto, pred nama je još pedeset godina“.

Ujutro 20. rujna otišao je u posjet Padru Piju kao uvijek dosad. Tužnim glasom, ali s mnogo ljubavi, Padre Pio reče: „Modesto, prošlo je pedeset godina“

Vinelli nije razumio što je on time mislio. Svake godine 20. rujna, na godišnjicu dobivanja stigmi, Modesto Vinelli je posjećivao Padra Pija čestitajući mu, a on bi mu uvijek uzvraćao riječima koje su označavale određeno vremensko razdoblje pred njima. Prilikom dvadeset i pete godišnjice primanja Kristovih rana, Padre Pio mu reče: „Modesto, zapamti da nam je preostalo još dvadeset i pet godina“.

Vinelli je bio zabrinut. Počeo je misliti da Padre Pio odbrojava godine računajući koliko mu je još života preostalo. 1968. godine, na pedesetu godišnjicu primanja Kristovih rana, Vinelli je bio iznimno tjeskoban. Ujutro 20. rujna otišao je u posjet Padru Piju kao uvijek dosad. Tužnim glasom, ali s mnogo ljubavi, Padre Pio reče: „Modesto, prošlo je pedeset godina“. Vinelli je bio izvan sebe kada je Padre Pio to izgovorio. Dvojica redovnika su ga morala pridržati koliko se počeo tresti na te njegove riječi. Tri dana kasnije Padre Pio je preminuo. No, Modesto je živio sve do 1983.

„Kada sam godinu dana kasnije dopratio jednog hodočasnika u Pompeje, osobno sam vidio tu ružu. Bila je svježa i izložena u staklenoj kutiji. Samo je stabljika bila malo požutjela“

„Dana 19. rujna 1968.“, ispričao mi je otac Alberto D’Appolito, „sjedio sam na samostanskom trijemu s Padrom Pijem i nekoliko ostalih redovnika. Iz Napulja je stigao čovjek s buketom prekrasnih crvenih ruža koje je poklonio Padru Piju za pedesetu godišnjicu njegovih stigmi koja je bila za dva dana. Padre Pio je pogledao ruže, uzeo jednu i dao je tom čovjeku zamolivši ga da ju odnese u Gospino svetište u Pompejima. Sutradan je čovjek otišao u Pompeje gdje je časnoj sestri koja je služila u tom svetištu dao ružu rekavši joj da to Padre Pio šalje Gospi. Časna sestra je ružu stavila u vazu zajedno s ostalim cvijećem na oltaru. Kada je časna sestra 23. rujna saznala da je Padre Pio preminuo, otišla je pomoliti se u crkvu. Vidjevši da je cvijeće u vazi pored Gospina kipa ocvalo, htjede ga baciti, ali tada ugleda ružu koju je poslao Padre Pio. Bila je svježa i mirisava. Kada sam godinu dana kasnije dopratio jednog hodočasnika u Pompeje, osobno sam vidio tu ružu. Bila je svježa i izložena u staklenoj kutiji. Samo je stabljika bila malo požutjela.“

Oci kapucini su u San Giovanniju Rotondu odlučili organizirati veliku proslavu pedesete godišnjice pojave stigmi na tijelu Padra Pija, na kojoj su se trebale okupiti i njegove molitvene skupine. Svečano obilježavanje prebačeno je s petka 20. rujna na nedjelju 22. rujna kako bi moglo doći što više hodočasnika.

Te je večeri pošao na počinak ranije nego obično, ali nije mogao zaspati. Nakon besane noći…

Međutim, hodočasnici su u San Giovanni Rotondo počeli pristizati navečer 19. rujna te su smještajni kapaciteti u gradu već bili potpuno popunjeni. Mnogi su morali prenoćiti u svojim automobilima. 20. rujna je Padre Pio proveo uobičajeno, kao svaki drugi dan. Slavio je Misu u pet ujutro, ispovijedao i molio. Gradom je navečer prošla predivna procesija. Veliko mnoštvo predvođeno gradonačelnikom i članovima gradskog vijeća stiglo je pred samostan s upaljenim bakljama. Kada svi stigoše na taj mali trg ispred crkve, ostadoše ondje u molitvi podno samostanskih zidova i prozora ćelije Padra Pija, nadajući se da će on pogledati kroz prozor.

Padre Pio nije sudjelovao u ovoj proslavi. Vjerojatno mu nije bilo drago da se događaj mističnog iskustva, koji je uvijek nastojao sakriti, obilježava na ovakav, javan način. Osim toga njegovo zdravstveno stanje nije bilo dobro. Te je večeri pošao na počinak ranije nego obično, ali nije mogao zaspati.

Nakon besane noći, u vrijeme kada je trebao ustati kako bi slavio Misu, doživio je težak napad astme. Fratri su odmah pozvali liječnika. Bio je to ozbiljan astmatski napad, a liječnik se bojao onog najgoreg. Zato su poglavar samostana i nekolicina subraće ostali u njegovoj sobi bdijući nad njim. Svi su se trudili ohrabriti staroga fratra, ali on je samo ponavljao: „Ovo je kraj. Ovo je kraj.“ (…)

z knjige “Padre Pio – čovjek nade” Renza Allegrija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.