Foto: Udruga Zdenac

Subota

Subotnji je dan ovdje obilježen posebnom misionarskom zadaćom – provjerava se napredovanje štićenika u školi kroz ocjene, kao i napredovanje u svakodnevnom životu.

Susret se odvija u djevojačkom domu u župi Rujewa, u nevelikoj dvorani hostela koja služi kao dvorana za susrete, ali i blagovaona za djevojke smještene u hostelu.

Pažnju su mi privukla već dva, kako mi se pokazalo, odrasla dječaka: Elias i Daudi. Sjeli su blizu mene za stolom, uljudno se predstavili, a zatim otvorili svoje teke…

U 10 sati ujutro u dvoranu tiho, sa strepnjom kako će proći i koje će primjedbe imati sestra Ljilja, polako dolaze, pognute glave i gotovo spuštena pogleda, jedan po jedan s tekom i olovkom u ruci te knjigama pod pazuhom. Prođe mi kroz glavu ona iz Dunda Maroja: „Jedan po jedan dolaze gospoda (vlastela)…“, jer su zaista ulazili tiho i dostojanstveno, gospodski, uredni i lijepo odjeveni, kao da dolaze u Knežev dvor gdje će se donositi najvažnije odluke. A ovdje se donose za njih važne odluke, odluke koje zavise o uloženom trudu, redovnom dolaženju i postignutim rezultatima.

Pažnju su mi privukla već dva, kako mi se pokazalo, odrasla dječaka: Elias i Daudi. Sjeli su blizu mene za stolom, uljudno se predstavili, a zatim otvorili svoje teke s bilješkama i ocjenama, a kako se kasnije pokazalo i očitovanjem.

Elias je dijete bez roditelja, koga je odgojila baka i ulica. Rođen je bez zdravstvenih problema, no zadnju godinu dana, nažalost, pojavljuju se ozbiljni problemi sa sluhom, a pomalo i vidom

S moje lijeve strane sjedio je Elias, lijepi tamnoputi mladić, melankoličnog skromnog pogleda, s blagim osmjehom, gotovo nježan kao cvijet kaktusa koji raste na otpornoj stabljici punoj bodlji. Cvijet kratko traje i brzo uvene, ali bodljikava stabljika kaktusa i dalje, otporna na vremenske i sve druge nedaće, raste s novim cvjetovima. Kasnije sam se uvjerila da se ispod te nježnosti krije čvrstina duha, odvažnost i hrabrost da se postigne zacrtani cilj, a to je obrazovati se koliko je dulje i bolje moguće. Elias je dijete bez roditelja, koga je odgojila baka i ulica. Rođen je bez zdravstvenih problema, no zadnju godinu dana, nažalost, pojavljuju se ozbiljni problemi sa sluhom, a pomalo i vidom. Afrička bodljika kaktusa ne prestaje ga okrutno bosti svojim bodljikama, no bez obzira na bolne „ubode“ naš Elias ne odustaje od svoga cilja: da ponovno i ponovno cvjeta nježnim cvijetom na tvrdim bodljikama, da napreduje, da se obrazuje i realizira svoje talente koje mu je Bog podario. Dok je sjedio, anatomiju ljudskog tijela s crteža iz knjige gotovo je besprijekorno prenosio u svoju bilježnicu, da na kraju nisi mogao razaznati što je iz knjige, a što je to što je Elias precrtao. Dobrota i ljubav Božja neka ga krijepe, a majka Marija bude njegovom zaštitnicom i podari mu majčinsku ljubav, koju gotovo da nije osjetio.

Lijepo je istovremeno osjećati se maleno i važno

S moje desne strane sjedio je Daudi, također dijete bez roditelja. Baka ga je pokušavala spasiti od ulice. Daudi je lijepi povisoki mladić, odvažna i pomalo stroga pogleda, s točno određenom dozom smijeha (ništa više od najnužnijeg), koji se poslije upoznavanja okreće svojim obavezama, neometan okolinom i žamorom glasova, koji postaje sve glasniji kako dolaze ostali koji trebaju biti prisutni na sastanku. Doživjela sam ga kao osobu koja kontrolira situaciju, koji u svakom trenutku zna što hoće, a u obraćanju k drugim sudionicima otkrio je talent pravog lidera, što mi je s. Ljilja naknadno i potvrdila. Lijepo je istovremeno osjećati se maleno i važno.

U čemu je poanta ovog subotnjeg sastanka?

Ustvari, srednjoškolci su mladi asistenti-učitelji koji rade, podučavaju osnovce, a pomažući mlađima utvrđuju i svoje znanje. Odgovorno bilježe uspjehe i napredovanje svojih učenika. Jedan po jedan dolazi do sestre Ljilje s bilježnicom i s ovogodišnjim ocjenama koje se uspoređuju s prošlogodišnjima. Objašnjavaju svoje uspjehe i uspjehe svojih „đaka“ – zašto je netko jako napredovao, drugi nije? Zašto neki gotovo nikad nisu bili prisutni na sastancima i postoji li za to opravdan razlog? Tražeći opravdanje, neki su zamuckivali pred autoritetom s. Ljilje, samo je Daudi uspješno i spremno branio svoje „učenike“ i za svakoga našao opravdan razlog.

Činilo mi se da je malo „uljepšavao“ razloge djelomičnih pomaka i neredovitih dolazaka, što je s. Ljilja primijetila i nekoliko puta ponovila: „Istinu i samo istinu“.

„Pokajanje“ i popravak uvijek su mogući ondje gdje postoji čisto srce i stvarna želja za biti boljim

Kako su se jedan po jedan dolazili očitovati, promatrala sam s. Ljilju i njezine reakcije. Uzalud je pokušavala skriti zadovoljstvo zadržavajući osmjeh i strogost lica. Mnogi su veoma napredovali: od recimo prošlogodišnjeg D na C, od C na B, a neki i od B na A. Ovdje su ocjene od D do A; D je najniža ocjena, a A najviša.

Bilo je i nekih koji nisu nešto napredovali, za što je slijedio blagi ukor s. Ljilje, ukor koji su oni strpljivo i stidljivo prihvatili. Jedna neuredna teka koju je prezentirala jedna od djevojaka, zaslužila je strogi ukor, jer teka je ogledalo grupe koju ona vodi, no djevojka je skromno i pomalo pokajnički obećala da će slijedeću subotu donijeti novu sa svim uredno prepisanim iz stare, uz olakšanje da su „pokajanje“ i popravak uvijek mogući ondje gdje postoji čisto srce i stvarna želja za biti boljim, uspješnijim.

„HONGERA, HONGERA…!“

Ma koliko je s. Ljilja izrazom lica i pogledom nastojala održati strogost „supervizora“, na kraju, radovala se svakom uspjehu, čestitala im više puta ponavljajući „HONGERA, HONGERA…!“ (na swahiliju „ČESTITAM“). Čestitala je i njima i roditeljima za trud i postignute rezultate, pohvalila ih i potaknula da ustraju na tom napredovanju. Za sljedeću subotu zakazala je roditeljski sastanak, uz naglasak da na sastanak dođu roditelji čija su djeca neredovno dolazila na svoje školske obaveze i čiji uspjesi zaostaju, odnosno nisu postigli značajan i očekivan napredak.

Što su zadaci i važne odluke ovog našeg „Kneževog dvora“ u srcu Afrike, u skromnoj dvorani hostela za djevojke?

Projekt „Zdenac Znanja“ – korak u bolji život

Projektom pod nazivom „Zdenac Znanja“, provodi se program školovanja.

Program je počeo 2007. godine u Ugandi i Burgundi. Širio se postepeno na druge zemlje kao samostalni program u vidu financijske potpore siromašnoj djeci u misionarskim župama koju vode bilo mjesni ili misionari iz Hrvatske. Siromaštvo je osnovni kriterij za odabir djece kojima je potrebna pomoć za nabavu osnovnih namirnica za život, knjiga, školskog pribora, školske uniforme i ostalih potrepština nužno potrebnih za život i školu. Da bi se to i ostvarilo, udruga Zdenac pronalazi „kumove“ dobročinitelje. Svako dijete ima svoga „kuma“ koji dio svoga daje siromašnima, koji im plaća godišnje troškove školovanja. Neki „kumovi“ uzmu i po više djece godišnje. Ovo je prilika da se Zdenac u svoje ime i ime djece „kumčadi“ javno zahvali za razumijevanje i podršku, za dozu dobrote i milosrđa koja ovoj djeci znači otvorena vrata mogućnosti, korak u bolji život.

U samostalnim misijama Zdenca, a to su Tanzanija, Venezuela i Kuba, provodi se i program „Odgoja u i za solidarnost“.

Program „U i za solidarnost“ uključuje brigu za materijalne potrebe, praksu i solidarnosti s osobama treće životne dobi koji žive u njihovim mjestima, koje su same, najčešće nemoćne i siromašne. „U i za solidarnost“ uključuje posjećivanje, brigu za hranu, liječenje i ostalo čime se može pomoći osobama s takvim potrebama.

Program obavezno prati i organizirana poduku u školskim predmetima, aktivnosti duha i tijela što uključuje duhovne, sportske i glazbene aktivnosti. Sve aktivnosti i djelatnosti iz navedenog rade djeca, đaci štićenici pod nazorom volontera.

Školovanje u Tanzaniji

Sustav školovanja u Tanzaniji je specifičan; osnovna škola traje 7 godina. Zatim slijede 4 godine srednje škole kao opće – obrazovna škola, nešto slično našoj gimnaziji. Nakon te 4 godine polažu se zahtjevni državni ispiti, koje uspije položiti nevelik broj polaznika. Oni koji polože ispite dobivaju mogućnost besplatnog školovanja na državnim školama. Mogu odabrati zanatsku školu, ili, poslije 4 godine srednje škole i položenih ispita, završiti još dodatne dvije godine školovanja kao pripremu za upis na fakultet. Jasno je da ovo školovanje sa sobom nosi velike troškove za školsku opremu, odjeću, uniforme , prehranu…, a kako su škole redovito u gradu, i putovanje i stanovanje. Siromašni đaci to sebi to ne mogu priuštiti zbog čega je potrebna kontinuirana moralna i financijska potpora Zdenca.

I sedmi razred, kao i četvrta godina srednje škole, su prelome godine, jer djeca koja ne prođu 7. razred ne mogu se upisati u srednju školu. Neveliki broj njih eventualno završe neki tečaj kuhanja, šivanja, stolarije i sličnih domaćinskih i zanatskih poslova.

Treba napomenuti da postoje privatne škole gdje imućniji i osvješteniji roditelji upisuju svoju djecu i sami financiraju školovanje. Ili traže pomoć od prijatelja, raznih Fondacija i sličnih ustanova takve vrste. Budući su mnogi od njih na rubu siromaštva, udruga Zdenac i njima pomaže.

Njihova budućnost ovisi o njihovu napredovanju u školi, u otvorenoj svijesti i ispravnoj savjesti, koja se temelji na Deset Božjih zapovjedi. Treba izgrađivati karakter i moralnost, poticati vjeru koja će tome dodati snagu duhovnosti

Cilj udruge Zdenac i volontera koji dolaze u ovu misiju, kao i mjesnih volontera je ljubavlju, trudom i zalaganjem pomoći ovoj siromašnoj djeci, starima i nemoćnima, da se osjete kao djeca Božja, da dožive vrijednost „biti dijete Božje“, imati pravo na jedan dostojanstven ljudski život pod okriljem Božje milosti. Život koji se ne zadovoljava osnovnim životnim potrebama za preživljavanje, već svesrdno teži većim ciljevima, željom da ulože trud kako bi razvili svoje talente i potencijale koji im je Bog dao u momentu kad im je podario život. Onaj koji uloži trud i iskoristi dobivene talente, dobit će još i više, a onaj koji se nije potrudio i svoj talent držao „skriven u džepu“, ili u“ otkopanoj zemlji“, ostat će i bez njega, kako nam evanđelisti Matej i Luka ispričaše u paraboli o talentima Mt 25,14-30, Lk 19,12-27.

Njihova budućnost ovisi o njihovu napredovanju u školi, u otvorenoj svijesti i ispravnoj savjesti, koja se temelji na Deset Božjih zapovjedi. Treba izgrađivati karakter i moralnost, poticati vjeru koja će tome dodati snagu duhovnosti. To je za afrički mentalitet koji je izgrađen na robovlasničkoj pokornosti i ovisnosti, vrlo teška zadaća, skoro nemoguća. Upravo za to je potrebno prisustvo trajne ljubavi i požrtvovnosti misionara i volontera, trajno nadgledanje i poticanje na trud i rad. Tako dobivenu ljubav, ljubljeni od Boga preko misionara i volontera, prenose sa starijih na mlađe, na siromašne i bolesne, na najslabije i najpotrebnije u svojoj okolini.

Kroz svo ovo djelovanje, važno je slijediti program udruge Zdenac. Volonteri se trebaju uklopiti u program Udruge, što ne znači da u sklopu programa Udruge ne mogu svojim inicijativama doprinijeti, potaknuti napredak i rezultate djelovanja Udruge, poštujući okolnosti i potrebe sredine gdje žive i djeluju.

Zanimljive zgode

Ništa ne prođe bez zanimljivih zgoda. Stariji bračni par, volonteri udruge Zdenac koji su bili prisutni na sastanku, nisu pozvani na ručak u župni dom, na što ih je s. Ljilja nekoliko puta upozorila. Nisu se obazirali. Došli su među prvima, zauzeli svoje mjesto za stolom i mirno uživali u objedu.

Slična situacija ponovila se prilikom našeg posjeta plemenu Masai. Već sam pisala o tome da su nas volonteri Sara i Rafael pozvali na ručak, ali ne i tri djevojke, štićenice Udruge koje su s nama putovale u posjet plemenu Masai. One se nisu obazirale. Prve su izišle iz džipa, ušle u kuću kao prvi gosti. Uzalud je s. Ljija čekala u džipu da ih odveze do hostela. Razabrala je „situaciju“ i pridružila nam se u domu Sare i Rafaela.

Ovo me asociralo na jedan ljetni događaj sa splitske plaže. Crnoputa djevojčica, 3-4 godine, razigrana, vragolasta, dobro pliva, a kad izađe iz mora trčkara po plaži, ali ne bez cilja. Na plaži je mnogo djece kojima roditelji donose razne slatkiše, grickalice, bombone… da ih zabave. Naša mala „crnkinja“ skakući po pijesku poput žirafe, ne preže da se sagne i od svakoga uzme svoj „dio kolačića“: čips, smoki, bombon, lizalicu… već što dohvati. Nitko se ne protivi, svakome je simpatično. Je li ovo urođeni instinkt za preživljavanje?

Župnik je objasnio i ovu situaciju „nepozvanih gostiju na ručak“. Ustvari kad netko uđe u našu kuću-dom, jednostavno mu se kaže „Karibu“ – „dobro došao“ i za stol. To je uobičajeno, a što je na stolu dijeli se. Ništa pogrešno nisu uradili naš stariji bračni par, djevojke iz hostela i mala „crnoputa“ djevojčica na plaži. A dok je na plaži, plaža je i njen dom.

Ovdje ne mogu ne napraviti jednu malu digresiju i sjećanje iz vremena dok sam išla u osnovnu školu, a bilo je to poprilično davno poslijeratno vrijeme…

Podne, odnosno 12 sati, vrijeme je za molitvu. Misionari, volonteri, štićenici i svi ljudi dobre volje koji se tamo nađu, u crkvi mole krunicu. Poslije molitve je jedan kratak sastanak na kojem se utvrđuje nastavak plana rada za taj dan.

Nakon objeda, u velikim plastičnim loncima, pod stabla u dvorištu nužna za malo hladovine, volonteri nose hranu za djecu u školi.

Poslije subotnje nastave, koja završava negdje oko 16 sati, djeca dolaze u dvorište gdje su drvene klupe na prašnjavoj podlozi.

U simpatičnim školskom uniformama (ovdje su uniforme obavezni dio odijevanja, ne samo u školi nego i na poslu i mnogim dugim službenim mjestima), s plastičnim posudama koje donose iz doma, držeći ih gotovo kao „kalež“ u rukama, odlaze do velikih lonaca odakle im se dijeli riža i grah. Tanjuri trebaju biti napunjeni do vrha. Ponekad se dijeli i meso i zelen i to je poseban razlog za još malo širi osmjeh.

Ovdje ne mogu ne napraviti jednu malu digresiju i sjećanje iz vremena dok sam išla u osnovnu školu, a bilo je to poprilično davno poslijeratno vrijeme. U našoj je školi bila školska kuhinja u kojoj se uglavnom kuhao grah sa suhim mesom, pašta-šuta, špageti s mesom, a češće bez mesa, blitva, kupus, neke guste juhe… i dijelile se kriške žutog holandskog sira. Mi smo umjesto plastičnih imali prave tećice-zdjelice zavezane za naše torbe. Žlica ili vilica bile su u krpenoj, dovoljnoj zatvorenoj vrećici da slučajno ne ispadnu. Vrećica vilice i žlice nije ometala da udaraju o tećicu što je stvaralo posebnu melodiju radosti školskog obroka koji je, po mom sjećanju, bio veoma ukusan.

Afričke plastične posude nisu „zveckale“ na melodiju, a nije ni bilo potrebe, ionako je sve popraćeno nježnim glasovima dječjih afričkih melodija.

Tako pažljivo zahvaćaju hranu da ni jedna sjemenka graha, ni jedno zrno riže na padne na pod. Svaka sjemenka je važna, svako zrno je hrana

Punih tanjura graha i riže, naši mali afrički prijatelji sjedaju na drvene klupe. Grah i rižu uspješno pomiješaju svojim malim prstima i jedu bez viljuške i noža; palcem, kažiprstom i srednjim prstom. Tako pažljivo zahvaćaju hranu da ni jedna sjemenka graha, ni jedno zrno riže na padne na pod. Svaka sjemenka je važna, svako zrno je hrana, a oni su s malo tako sretni i zadovoljni, tako nasmiješeni, kao da su na najvećem banketu.

Prizor školske djece koja jedu prstima na tropskoj žegi, tvrdim klupama s nogama na prašnjavoj zemlji, stvarao je sliku nevinosti, slika zahvalnosti Božanskoj dobroti za „kruh naš svagdašnji“. U jednom trenutku poželjeh biti dio te djece, dio njihova života i nevinosti jer „ako ne budete kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko“. Ovo je već bila sebičnost, provući se kroz iglene uši poput deve, meni koja biram, jedem i pijem samo ono što mi se sviđa i ono što želim jesti.

I opet pred očima razne slike i scene zapadnih majki koje, zavaravajući sebe i svoju djecu, zavaravajući se blagodatima civilizacije, trče za svojom djecom i izvode razne „ludorije“ kako bi ih natjerale da pojedu makar zalogaj onoga što su im spremile. A djeca čvrsto zatvaraju usta, sita svega i svačega, svih ovozemaljskih dobara, da nema toga što bi ih privuklo i zadovoljilo, no „brižni“ roditelji toga nisu svjesni.

Sjećam se jedne bake iz moga susjedstva koja je čuvala unuka, najvjerojatnije dok su roditelji bili na poslu. Susjedi su već navikli na njeno trčkaranje po dvorištu, s posudicom hrane, bananom i ne znam s čim sve još u ruci. Trčala je za svojim unukom, čini mi se od dana kad je mogao tračati tako da ga baka ne stigne i najvjerojatnije do njegove 10. godine. Bez obzira na remećenje reda i mira svojih susjeda, neumorno je trčala i glasno zvala: „Tomo, Tomo, Tomo“, a Tomo bježi li bježi baki koja nikako da ga stigne. Kako će joj tek pobjeći kad odraste?

Pitam se, postoji li netko u modernom svijetu tko je osjetio radost izobilja, kao ovi siromašni mališani koji s radošću uživaju u neimaštini, u grahu i riži. Nije bogatstvo ono što jedeš, ni iz kakvog posuđa jedeš, važno je s koliko užitka i radosti jedeš. Kakav je tek desert za njih mali paketić običnoga keksa koji im je podijelila s. Ljilja?

Nije siromašan onaj koji malo ima, nego onaj koji zasićen svega želi još više. Ili kako je to najbolje izrazio Lucije Anej Seneka: „Priroda traži kruh i vodu, nitko za ovo nije siromašan. Ako je svatko unutar toga ograničio svoje htjenje, može se natjecati sa samim Jupitrom (Jupiterom) u sreći.“

U nedostatku hrane i drugih bogatstava, ovdje su ritam i glazba život

Da podjele svoju radost s drugima, svoju sreću sa svijetom, uvijek su spremni. Za to im je dobro došao rođendan petnaestogodišnjeg Ivana iz Zagreba, za koga su sa zadovoljstvom otplesali radosni dječji afrički ples, otpjevali „sretan rođendan“ na engleskom i swahili jeziku, i radosno ga pozdravili mašući tamnoputim dječjim ručicama. Pregršt dobrih želja do Ivana u Zagreb odnjihao je lahor toplog afričkog povjetarca, možda i s malo afričkog pijeska, da bi sve podsjećalo na Afriku. Što više pijeska to više želja!

Ivan je osjetio i doživio njihovu sreću, njihove dobre želje i u jednom trenutku našao se u Africi. Za ljubav i dobre želje nema razdaljine, nema granica. Bila mu je to, kako je kazao, najdraža poruka za rođendan, poruka koja se nikada ne zaboravlja.

U nedostatku hrane i drugih bogatstava, ovdje su ritam i glazba život. Svugdje se čuje pjesma i ples.

I dječja radna subota, poslije ručka, završava pjesmom i plesom. Igraju, pjevaju, plešu, vrte se u krug, imaginarno oblikujući razne figure šarenila afričkog života. Među njima je mlada Šerifa, koja je od prvog razreda štićenica i kumče Zdenca. Siromašna muslimanka, odjevena po muslimanskim običajima, dostigla je nivo da bude učiteljica kao i drugi štićenici volonteri koji djeluju, kako je opisano na početku članka. Razigrana, vesela pridružila se razigranoj i raspjevanoj djeci i sama postala kolovođa.

Šerifa je odlična učenica, trenutno maturantica, dinamična, vesela kreativna, sigurna, sa žarkom željom da uspije, studira i da bude profesor. Na tom putu Udruga Zdenac će je i dalje pomagati.

Isto tako i Kristijan koji je luteran, odličan đak, povučen, stidljiv s neobičnom inteligencijom, ustrajan, neprestano ističući kako uživa u poučavanju djece jer i sam želi biti profesor i baviti se odgojem kao svojim životnim zvanjem.

Različiti su putevi do Boga…

Različiti su putevi do Boga. Vjera je nalik neizbrojivim sunčevim zrakama, koja svojom toplinom, svojim životom iz jednog izvora dolazi do srca, oživljava ga i grije, da bi se zrakama srca ponovno vratila i sjedinila u ogromnoj kugli sunčeve energije, Božje dobrote, čija ljubav grije do plamena. Istinska vjera u Boga nikada ne može biti kamen spoticanja. Istinska vjera može samo biti neraskidiva nit povezanosti među ljudima, narodima i različitim vjerama, što nam potvrđuje nasmijana i razigrana maturantica Šerifa muslimanske vjeroispovijesti i tihi i samozatajni luteran Kristijan.

Radujući se susretu u slijedeću subotu, u ritmu dječje radosti, plesa i pjesme, rastali smo se, a u mislima se nezaustavno lahorila evanđeoska poruka: „Ako ne budete kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko“.

O UDRUZI ZDENAC

Sjedište udruge „Zdenac“: Ivana Gorana Kovačića 39, 10 370 Dugo Selo

Ured u Splitu: Ante Petravića 1, 21 000 Split

Telefon/Fax: +385 21 377 572

GSM: +385 95 871 6069

E-mail: [email protected]

Žiro račun / IBAN:
HR9023400091110984714
PBZ banka

Uplata iz drugih država:
SWIFT: PBZGHR2X
IBAN: HR9023400091110984714

Udruga Zdenac upisana je u Registar udruga Republike Hrvatske pod brojem 17001887.

MB: 1708856
OIB: 18396643353

Osoba ovlaštena za zastupanje i predsjednica: s. Ljilja Lončar

Jelena Kovač; Book.hr