Foto: Shutterstock
Bio je nerazborit, govorit će oni.
Trebao je ostati na miru.
Vrč ide na vodu
dok se ne razbije…
Htio je provesti svoje,
kud puklo da puklo.
I sad je dobio po glavi.
Pravo smo mi govorili.
Bože moj, Bože moj, ma gdje bili,
oni će uvijek isto ponavljati.
Kad se netko odvaži na nešto, nemojte govoriti:
On je neoprezan, oholica.
Recite radije: možda nije mogao drugačije?
Možda nije znao zakopati talente?
Vi, razboriti ljudi, kolika je vaša zasluga što ste razboriti,
kad vam život prolazi u sjedenju s vama sličnima?
Komentirajući razboritost naroda,
domišljajući se u ime milosrđa,
u ime ljubavi,
kako da učinite neopasnim
sablažnjivi križ
na kojem je umro On,
poput roba, poput zločinca.
Vi, meka srca, istina vas peče.
Kako dovitljivo izmišljate
riječi što umiruju,
vi, spavači, skrivači blaga.
Malo ovog, malo onog.
Malo peršina, malo soli, malo papra.
Poslužite mlako.
Ne izazivajte skandal.
Neka sve ostane među nama.
Prstima upirete u one koji se pod mecima probijaju naprijed.
Klevećete one koji posrću, koji padaju.
Ako su pokriveni prašinom i blatom,
to je zato jer su koračali
neutrtim putovima.
Ako su ranjeni i izmučeni,
to je zato što su išli kroz prašumu.
Vi, pismoznanci i veliki učitelji,
vi ste krstarili samo javnim putovima,
kojima svi prolaze,
na kojima se suši i umire zrno Sijača.
Vi ćete sačuvati svoj život.
Ostarjet ćete u miru i počastima.
Vama će pripasti meki naslonjači i medalje
što ih svijet čuva za one koji mu služe.
Ali Otac će s najviše planine sići u susret
„izgubljenoj svojoj djeci”.
Autor: Jean Sulivan
