Foto: Pixabay

Mariusz Czaja: Nedavno sam razgovarao sa svojim šestogodišnjim sinom o tome što se događa s čovjekom poslije smrti. Rekao sam mu da oni koji vjeruju u Isusa Krista odlaze u nebo, na što je moj sin istaknuo da je časna sestra na satu vjeronauka rekla da u nebo odlaze oni koji to zasluže.

Sjećam se da je moje mišljenje u tim godinama života bilo prilično slično: da bismo došli u nebo, trebamo ga zaslužiti dobrim djelima. Takvo mišljenje oblikovali smo na vjeronauku. Vjerojatno to proizlazi iz prirodnoga ljudskog poimanja ekonomije otkupljenja.

Časna sestra Bogna Młynarz: U tom kontekstu treba govoriti o dvjema stvarima. Najprije, nesumnjivo je da iskustvo Boga takva kakav on uistinu jest, odnosno, milosrdnog Boga, preokreće naš ljudski poredak mišljenja, kojemu smo prilično privrženi i prema kojem uporno želimo imati s Bogom trgovinski, a ne obiteljski odnos.

Želimo trgovati s Bogom pomoću naših dobrih djela onako kako trgujemo s ljudima, zaslužujući sebi njihovo priznanje i divljenje. To je skriveni oblik poganstva

Želimo trgovati s Bogom pomoću naših dobrih djela onako kako trgujemo s ljudima, zaslužujući sebi njihovo priznanje i divljenje. To je skriveni oblik poganstva, koje stalno u nama spava. Iako je ono površinski uljepšano kršćanskim obredima, izdaleka smrdi na poganstvo. Upravo je poganskim bogovima trebalo žrtvovati žrtve da bi osigurali njihovo prijateljstvo ili se očuvali pred njihovom zlovoljom. Bio je potreban mali religijski dućan. Ja tebi kozu, ti meni izobilje. U tome nema nikakve poveznice s ispravnim štovanjem.

Mi smo potrebiti re-evangelizacije – primanja radosne vijesti o Božjoj milosti

Uvjerenje da ljubav treba zaslužiti u nama je tako ukorijenjeno da se usprkos svim tim godinama katehizacije i dalje poruka evanđelja u nama utapa. Mi smo potrebiti re-evangelizacije – primanja radosne vijesti o Božjoj milosti. Ta poruka pripada onomu što je najbitnije u našoj vjeri. Bez primanja te poruke postajemo površni, necjeloviti kršćani.

Dvije krajnosti

S jedne strane imamo skrivenu, ali uistinu stvarnu herezu samo-otkupljenja, s druge strane imamo pokušaje da se cjelokupan taj duhovni rad prebaci na Boga

Druga važna stvar jest pitanje zadržavanja određene ravnoteže među krajnostima. S jedne strane imamo skrivenu, ali uistinu stvarnu herezu samo-otkupljenja: „Poradit ću na sebi, a za nagradu Bog će mi pokloniti nebo.“ S druge strane imamo pokušaje da se cjelokupan taj duhovni rad prebaci na Boga, koji bi nas morao otkupiti bez naše pomoći i sudjelovanja, jer je on „jednostavno dobar“.

…neki tretiraju Boga kao plišanog medu: sladak, dobar, ne radi štetu – jednom riječju: „Veseli se, dušo, pakla nema!“

Danas je i ta druga tendencija također prisutna. Prema njoj, neki tretiraju Boga kao plišanog medu: sladak, dobar, ne radi štetu – jednom riječju: „Veseli se, dušo, pakla nema!“ Susrela sam jednom osobu koja je uzrokovala tuđi razvod braka i živjela u izvan-sakramentalnoj vezi. U njoj to nije uzrokovalo osjećaje krivnje i kajanja, jer, kako je govorila, „osjećam da me Isus razumije i voli“. Lijepo. Isus ju voli. Svakako, ali kako ona odgovara na tu ljubav?

Neki su čak uvjereni da ne treba govoriti da ih Bog ljubi besplatno, jer će početi griješiti

Ponekada susrećemo takve situacije da se želi prešutjeti tema milosti i govoriti samo o potrebi promjene i rada na sebi, da se treba brinuti itd. Neki su čak uvjereni da ne treba govoriti da ih Bog ljubi besplatno, jer će početi griješiti. Tako se ljuljamo između dviju krajnosti. U žaru argumentacije naginjemo se sad na jednu, sad na drugu stranu, nesigurno viseći nad propašću.

Dok si jedni trgaju žile da bi zaslužili nebo, a drugi ustraju u duševnoj lijenosti računajući na Božje milosrđe, mi ustrajemo na stanovištu zahvalne otvorenosti za milost i na suradnji s njom

A ta je rasprava stara koliko i kršćanstvo. Čak je i veliki sveti Augustin u žaru diskusije s Pelagijem, braneći prednost milosti, odredio nerođenu djecu za pakao. To se događa jer se u sporovima polariziraju stajališta. Zato je veliko umijeće vješto slijediti srednji put, bez padanja u krajnosti. Dok si jedni trgaju žile da bi zaslužili nebo, a drugi ustraju u duševnoj lijenosti računajući na Božje milosrđe, mi ustrajemo na stanovištu zahvalne otvorenosti za milost i na suradnji s njom.

Iz knjige „Bog traži čovjeka” autorice časne sestre Bogne Młynarz, ZDCh. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje.