Foto: Shutterstock
Jedna od stvari koje često odbijaju mlade ljude od vjere jest propagiranje poniznosti. Podsvjesno većina ljudi poistovjećuje poniznost s poniženjem i gubitkom dostojanstva, a nitko ne želi biti ponižavan. Danas je popularno biti jak i moćan i osvećivati se za sve. Zašto je onda Isus tražio od nas da budemo ponizni i opraštamo? Odgovor je jednostavan i uvijek isti – zbog nas samih, jer nas voli. Stvari kao što su oholost, mržnja, uvrijeđenost, umišljenost i sl. dodatni su tereti za dušu, koji ju sprječavaju da se razvija, kao da na mlado drvo povješate puno utega koji ga vuku prema tlu. Takvo drvo neće narasti i ostvariti svoj potencijal kao što bi moglo bez svih tih tereta. No, s druge strane, to nikako ne znači da moramo biti potpuno neosjetljivi prema svojoj okolini i da maloumno robujemo svakomu. Razum nam je u tim situacijama osobito potreban, ali ne za to da nas učini boljima od drugih, nego da budemo bolji od sebe samih.
Isus od nas zahtijeva da u takvim situacijama sagledamo perspektivu iz drugog kuta, da ne gledamo iz perspektive materijalnih ljudi i prolaznog života, već iz perspektive jedinstvenih i vječnih duša. Ako je koji čovjek, npr., povrijeđen nerazumnim zahtjevima i oštrim ponašanjem koga drugoga, on treba vidjeti dalje od svoje povrijeđenosti i treba pokušati pretpostaviti zašto se taj drugi tako ponaša, jer sretna i zadovoljna osoba ne vrijeđa druge. Pokazati razumijevanje u takvim situacijama nije poniženje. Poniženje bi bilo kad bi u tom slučaju dobra volja onoga prvoga bila odgovorena ismijavanjem ovoga drugoga. Poniženje dolazi izvana i sa zlom namjerom, a poniznost proizlazi iznutra i iz dobre namjere (idealno bi bilo iz ljubavi). Biti ponizan uvijek sa sobom povlači i rizik od ponižavanja, zato poniznost i jest osobina samo karakterno jakih i zrelih osoba, tj. znak snage, a ne slabosti.
Naravno da i poniznost treba primjenjivati s razumom, tj. prema onima koji to zaslužuju. Isus nije prao noge carinicima i židovskim svećenicima, koji ga nisu voljeli, već svojim učenicima. To pranje nogu imalo je svoj smisao i poruku i bilo je izraz njegove ljubavi. Tim činom je dao pouku svojim učenicima da se moraju osloboditi umišljenosti i oholosti, koja uvijek prijeti onima koji se ističu. Na taj način je zapravo skinuo teret s njihovih duša i oslobodio ih. I ta je poruka i smisao ono što čini razliku između poniznosti i poniženja.
„Oholost ponizuje čovjeka,
a ponizan duhom postiže časti.“ (Izr 23)
„… jer svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“ (Lk 14, 11)
Autorica: Nera Šarić
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
