‘Ponekad sam sigurna da bih bila sretnija s nekim drugim’ I ona se, nakon početne zaljubljenosti, to isto dugo pitala. Zatim je napravila zaokret. Odlučila je voljeti ga ne zato što je bio drag, već zato što je to bio njezin poziv.

Foto: Pixabay 

Osim patnje zbog neostvarene ljubavi svih Paola i Romea i Tristana i svih Francesca i Julija i Izolda – kao ideje romantične ljubavi koja prevladava na Zapadu – zanima me ona koja se odnosi na svaki odnos, čak i onaj najstabilniji, najčvršći i najuspješniji. Mogu postrojiti sve parove koje poznajem i zaključiti da nema nijednoga koji nije obilježen križem. Toga se dobro prisjetiti kada (ne ako) smo u napasti da mislimo kako se nalazimo u pogrešnoj priči.

… ne uspijevamo vidjeti kolikom smo ljubavlju blagoslovljeni u našim nesavršenim i napornim pričama

U određenome smislu sve su pogrešne, jer izaći iz sebe i prepustiti se misteriju drugoga – nesavršenoga poput nas: to je izvorni grijeh – zvjerski je napor, i krivnja je scenarista romantičnih filmova (trebali bi biti procesuirani za zločine protiv čovječanstva) što imamo nestvarna očekivanja od ljubavi i što ne uspijevamo vidjeti kolikom smo ljubavlju blagoslovljeni u našim nesavršenim i napornim pričama.

Christinina priča

Moja prijateljica Cristina, na primjer, uvijek kaže da se dva puta vjenčala sa svojim mužem. Drugi put je bilo kada je odlučila ponovno ga izabrati nakon razočaranja, obvezne etape svake ljubavne priče. Iskreno govoreći, u njihovu se slučaju ne čudim kako je moglo doći do razočaranja, pitam se kako se uopće mogla zavarati udajom za toga subjekta koji je najdosadnije stvorenje na kugli zemaljskoj – usporediv s mojom kolegicom zaljubljenicom u orijentalnu medicinu koja me želi uvjeriti da napravim ne znam što s četvrtom čakrom kako bih se izliječila od narkolepsije (drevna zapadnjačka mudrost govori mi da je tajni lijek spavanje, samo što nemam vremena).

Odlučila je voljeti ga ne zato što je bio drag, već zato što je to bio njezin poziv

Cristinin muž na mene ima isti učinak kao i moja bio kolegica, uzrokujući mi jaki svrbež po cijelome tijelu: stvarno ne mogu vjerovati da se moja najpametnija prijateljica dala tako nasamariti. I ona se, nakon početne zaljubljenosti, to isto dugo pitala. Zatim je napravila zaokret. Odlučila je voljeti ga ne zato što je bio drag, već zato što je to bio njezin poziv. „To je mjesto na koje me Bog stavio. Misterij je zašto mi je moj muž djelovao drukčije ili se možda on promijenio. Ima trenutaka kada sam sigurna da bih bila sretnija s nekim drugim muškarcima: dovoljno je prisjetiti se samo onih koje sam upoznala i barem dvojica mi padaju na pamet. No, on mi je dodijeljen i izazov je razumjeti kamo će nas odvesti naša priča. Naučiti ljubiti, zasigurno. Taj će me napor spasiti.“

… opravdava ga, razumije ga, nastoji ga čak zaštititi osmijehom koji mi grije srce: bez osuđivanja, bez ogorčenosti, čak ni kada on radi stvari koje su po mojemu mišljenju neopravdane. Tako nas Bog ljubi i tako smo i mi pozvani ljubiti

I tako je gledam kako oblikuje priču, opravdava ga, razumije ga, nastoji ga čak zaštititi osmijehom koji mi grije srce: bez osuđivanja, bez ogorčenosti, čak ni kada on radi stvari koje su po mojemu mišljenju neopravdane. Tako nas Bog ljubi i tako smo i mi pozvani ljubiti.

Iz knjige „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ autorice Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.