Foto: Shutterstock
Ponferrada (Španjolska) mjesto je koje je nekoć bilo jedna od važnijih etapa glasovitih „puteva u Santiago de Compostelu”, poput El Cebrera o kome smo govorili u petom poglavlju. (…)
U XII. stoljeću Ponferrada je dostigla najveći uspjeh: bila je grad i najvažnije sjedište španjolskih templara koji su izgradili veliki dvorac čiji se ostaci mogu vidjeti i danas. U povijesnom centru Ponferrade nalazi se Hospital de la Reina, dom za nemoćne iz doba renesanse smješten pokraj barokne crkve sv. Andrije gdje se čuva templarski kip Isusa Krista. U bazilici Nuestra Señora de la Encina, izgrađenoj između 1573. i 1655. godine, čuva se slika Djevice koja se prema legendi ukazala templarima u deblu jednog hrasta koje su rušili za gradnju dvorca. Svojom poviješću i legendarnim imenom templari su ostavili snažan trag u povijesti Ponferrade, zasjenivši na neki način druge važne događaje koji su se odigrali u tom gradu, kao što je znamenito euharistijsko čudo iz 1556. godine.
U sjećanje na taj događaj još pored rijeke Sil postoji kapelica zvana „hram Presvetog sakramenta”
Taj vrlo složeni slučaj, prepun obrata može se pronaći u aktima spora koji se vodio za priznavanje čuda, a koji se i danas čuvaju. Događajima su svjedočili brojni očevidci.
Protagonist je bio izvjesni Juan De Benavente. Živio je sa suprugom u predgrađu i radio kao dreser pasa. Ljudi su ga cijenili jer je bio vrlo pobožan. Svake večeri odlazio je u crkvu i ostajao dugo. Sakristan bi mu ostavljao ključeve i odlazio kući, a Juan bi nakon molitve zatvorio crkvu.
Međutim, kako se kasnije pokazalo, velika Juanova pobožnost bila je zapravo paravan za nešto drugo. Jedne večeri, ostavši sâm u crkvi, Juan se približio oltaru s namjerom da ukrade dragocjene posude. Svetohranište je bilo izrađeno od skromnog drva, ali je piksida u kojoj su bile pohranjene posvećene hostije bila dragocjena te je za nju mogao dobiti dosta novca.
Juan uze drveno svetohranište sa svime što se unutra nalazilo. Izađe iz crkve, odnese ključ sakristanu te se uputi prema rijeci Sil kako bi se riješio nepotrebnih stvari. Zadržao bi piksidu, a u rijeku bacio drveno svetohranište i posvećene hostije. Riječna struja odnijela bi predmete daleko gdje ih nitko ne bi pronašao. To je bio plan svetogrdnog kradljivca. No, na putu do rijeke dogodile su se zabrinjavajuće stvari. Drveno svetohranište naglo postane vrlo teško i usko se prilijepi uz Juana kao kakav magnet. Više puta pokušao je baciti svetohranište u rijeku, ali nije uspio.
„Tijekom noći kuću je osvijetlilo svjetlo koje je dolazilo upravo s mjesta gdje je Juan sakrio svetohranište“
Prestrašen, odluči otići kući. Čim je prešao kućni prag, kutija je ponovno postala lagana te se spontano odmaknula od Juana i pala na pod. Juan sakrije kutiju kako je supruga ne bi vidjela. Tijekom noći kuću je osvijetlilo svjetlo koje je dolazilo upravo s mjesta gdje je Juan sakrio svetohranište. Njegova supruga je tražila objašnjenje ali on je samo ustao, uzeo kutiju i izišao.
Krenuo je prema rijeci, ali se bojao da će se ponoviti što i prethodne večeri. Stoga odluči osloboditi se kutije prije nego postane preteška te sve baci u grm kupina.
Sljedećeg dana župnik otkrije krađu te obavijesti mještane koji su ostali užasnuti. Nitko nije sumnjao da bi Juan mogao biti lopov, jer su ga smatrali pobožnim i odanim. Međutim, mnogo je svjedoka tijekom suđenja reklo kako su primijetili da je Juan tih dana bio vrlo tih, zabrinut i nemiran te da je stalno tražio razloge kako bi izbivao iz grada.
Mjesto na koje je Juan bacio svetohranište i posvećene hostije nalazilo se na osami. U blizini nije bilo kuća, ali na taj pješčani dio, zvan Arenal, koji se spuštao prema rijeci Sil majke su često dovodile djecu da se igraju. Na rubu Arenala nalazili su se grmovi kupina i divlje žbunje te tamo djeca nisu išla. Juan je odabrao to mjesto upravo zbog toga što tamo nije zalazio nitko, osim samostreličara koji su u tom dijelu napravili poligon za vježbe.
„Prisutnost prekrasnih ptica privukla je njihovu pažnju jer su bili lovci“
Ipak su djeca prva primijetila da se u grmlju nalazi nešto čudno. Vidjeli su prekrasne ptice kako lete tamo gdje obično nikada nisu. Izgledale su kao bijele golubice. Stajale bi na zaraslim biljkama i spuštale se u grmlje. Njihov let bio je harmoničan a cvrkut, sladak i vedar. Djeca su se približila i pokušala ih gađati kamenjem. Ptice bi poletjele, ali čim bi se djeca udaljila, vraćale bi se u grmlje. I po noći, na toj uzvisini događalo se nešto čudno. Mnogi su govorili da su u daljini ugledali prekrasno svjetlo. Neki su tvrdili da su čuli glasove, pjesme nebeskih zvukova. Naposljetku su samostreličari riješili misterij. Prisutnost prekrasnih ptica privukla je njihovu pažnju jer su bili lovci. Samostrel je bio ubojito oružje, a strelice nepogrešivo pogađale. Nakon što su promatrali divne ptice i spoznali da se radi o vrsti koju nitko do tada nije vidio, odlučiše ih uloviti. Polako su se prikrali grmlju i namjestili na točnu razdaljinu.
Za prvo gađanje bio je zadužen izvjesni Lopez. Namjestio je strijelu i nanišanio jednu pticu. Međutim ništa, strelica neobjašnjivo nije poletjela. Nikad se to još nije dogodilo. Dok je Lopez pregledavao svoj samostrel, drugi samostreličar je pokušao pogoditi golubice, ali ni njegov samostrel nije pogađao. Isto se dogodilo i s ostalim samostrelima. Pucale su žice i strelice ili su se kvarili mehanizmi pokretanja. Niti jedna strelica nije uspijevala krenuti prema pticama.
Samostreličari su bili u nevjerici jer nije bilo razumnog objašnjenja za ono što se događalo. Ta je uzvisina bila začarana, a ptice su bili duhovi. Nije bilo drugog objašnjenja.
Jedan od samostreličara imenom Nogaledo, mlinar, prišao je bliže da vidi o čemu se radi. Tada u grmlju ugleda kutiju, svetohranište ukradeno iz crkve. Bilo je otvoreno te su se unutra vidjele hostije. Ne samo to, iz kutije je dopiralo snažno i prekrasno svjetlo.
„Svi su mogli vidjeti svetohranište s hostijama u grmlju kupina, golubice kako nježno lete ukrug i prekrasno svjetlo koje je izlazilo iz drvene kutije“
Nogaledo tada shvati sve što se događalo te počne vikati da je pronašao ukradeni Presveti oltarski sakrament. Potrči prema gradskoj jezgri, popne se na zvonik crkve sv. Petra i stade zvoniti zvonima. Stanovnici su izišli iz kuća i okupili se na trgu ispred crkve. Nogaledo je svako toliko prekidao zvonjavu kako bi povikao da je pronašao Presvetog. Vikao je tako snažno da su ljudi pomislili da je poludio. Došle su gradske vlasti i kler, a Nogaledo se spustio i ispričao što je vidio. Mještani, gradske vlasti i svećenici požure prema Arenalu. Svi su mogli vidjeti svetohranište s hostijama u grmlju kupina, golubice kako nježno lete ukrug i prekrasno svjetlo koje je izlazilo iz drvene kutije. Svi prisutni uvjerili su se da je riječ o čudu. Tada je organizirana procesija. Svećenici odjeveni u svečanu odjeću u pratnji svjetine, odnesoše svetohranište i hostije u crkvu.
Nešto kasnije, otkriven je kradljivac koji je na kraju priznao svoj zločin te je u skladu s tadašnjim zakonima obješen.
Ulomak iz knjige „Krv Kristova“ autora Renza Allegrija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
