Foto: Shutterstock
Danas
Danas je sve daleko,
sve brige postaše sjene,
kad susretoh pretužne oči
unesrećene žene.
Jauk se očev ori,
mrtvačnicu bol potresa.
Kad začuše tolike boli
zanijemiše nebesa.
Na odru mladost jedna,
pred lijesom slika sina.
O Bože, hoćeš li dat im
utjehu sa visina?
Nad grobom k’o stupovi boli
stajahu otac i mati.
O kad bi patnja mogla
sina da milog im vrati!
Danas je sve daleko
Pred tolikom mukom sve blijedi.
Daj živimo birajuć pravo
ono što doista vrijedi!
Kratkoga daha je čovjek,
godine treptaj su oka.
Ljubimo dok nam je dano,
ne gledajmo nikog s visoka.
Radost i patnja su blizu,
smrt uza život stoji.
Na kraju sve postat će ništa.
Samo se ljubav broji!
Ko će me ditetom zvati?
Kad jednom nebu se vineš
Voljena moja mati,
Ko će me ditetom svojim
Lipim i dragim zvati?
Tate već dugo nema,
Glas njegov odavno šuti.
O majko, teško je srcu
Dok novi rastanak sluti!
Molim te ne idi skoro
Jer tako sam potrebna, mama,
Čuti to „Lipo moje”
Ne želim još ostat sama.
Dica se rađaju nova,
To dica su moje dice.
Al, mama trebam te riči
Dok gledam tvoje lice.
Ko će me ditetom zvati
Kad Bogu duša ti krene?
Samo je jedna mati.
Ne ostavljaj još, majko, mene!
