Foto: Shutterstock
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«
Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«
Riječ Gospodnja. (Mt 22,15-21)
„Pa to je jučerašnja smokva! Smokva što si je Ti prokleo!“ viče Petar pokazujući rukom da bi označio osušeno stablo, okrenuvši glavu natrag da bi to rekao Učitelju.
Utorak prije Pashe: dan
Upravo se vraćaju u grad uvijek istim udaljenijim puteljkom kojim su išli i jučer ujutro, kao da Isus ne želi biti okružen ljudima koji ga čekaju, prije nego što pođe u Hram, kojemu se brzo prilazi, ako se ulazi u grad kroz Ovčja Vrata što su u blizini ribnjaka Probatika. Ali danas ga već mnogi od sedamdeset i dvojice čekaju s druge strane Cedrona, ispred mosta i čim ga spaziše kako se pojavljuje među sivo-zelenim maslinama, u svom grimiznom odijelu, polaze mu u susret. Pridružuje im se i prosljeđuju prema gradu. Petar, koji promatra naprijed, dolje niz obronak, uvijek u sumnji da će spaziti nekog zlonamjernog, ugleda između svježeg zelenila pri dnu obronka gomilu uvelog i visećeg lišća što se njiše nad vodom Cedrona. Lišće savijeno i usahlo, ovdje-ondje kao rđom uprljano, slično je lišću stabljike što ga je vatra opalila. Svaki čas povjetarac otkine poneko i sahranjuje ga u vodi potoka.
„Pa to je jučerašnja smokva! Smokva što si je Ti prokleo!“ viče Petar pokazujući rukom da bi označio osušeno stablo, okrenuvši glavu natrag da bi to rekao Učitelju.
„Gledaj! Krhka kao suha ilovača. Njene grane nemaju više srčike. Vidi. Pretvaraju se u prah“, (reče Bartolomej). „Nemaju više srži. Rekao si. I to je smrt kada nema više, bilo u biljci, bilo u narodu, bilo u religiji, nego je tu samo tvrda kora i nekorisno lišće: okrutnost i licemjerna vanjština. Srž, bijela, unutarnja, puna soka, odgovara svetosti, duhovnosti. Tvrda kora i beskorisno lišće (odgovara) čovječanstvu bez duhovnog i pravog života…“
Dotrčaše svi, osim Isusa, koji ide naprijed svojim običnim korakom. Apostoli pripovijedaju učenicima što je prethodilo toj činjenici što je sada vide i svi zajedno komentiraju gledajući zaprepašteni Isusa. Vidjeli su na tisuće čudesa nad ljudima i elementima. Ali ovo ih je tako osupnulo kao što s mnogim drugima nije bio slučaj.
Isus, koji ih je dostignuo, smiješi se promatrajući ova začuđena i uplašena lica i kaže: „Pa što? Zar se toliko čudite što se je na moju riječ osušila smokva? Zar me možda niste vidjeli kako uskrsavam mrtve, ozdravljam gubave, vraćam vid slijepima, umnožavam kruh, stišavam oluje, gasim vatru? I vas začuđuje što sam osušio jednu smokvu?“
Nije zbog smokve. Nego što je jučer bila bujna i zelena kada si je prokleo, a sada je sasušena. Gledaj! Krhka kao suha ilovača. Njene grane nemaju više srčike. Vidi. Pretvaraju se u prah“, i Bartolomej mrvi među prstima u prah grane što ih je s lakoćom odlomio.
„Nemaju više srži. Rekao si. I to je smrt kada nema više, bilo u biljci, bilo u narodu, bilo u religiji, nego je tu samo tvrda kora i nekorisno lišće: okrutnost i licemjerna vanjština. Srž, bijela, unutarnja, puna soka, odgovara svetosti, duhovnosti. Tvrda kora i beskorisno lišće (odgovara) čovječanstvu bez duhovnog i pravog života. Jao onim religijama koje postanu ljudske, jer duh njihovih svećenika i vjernika nije više životan. Jao onim narodima čiji su vođe sama nečovječnost i zvečeća dreka bez plodnosnih ideja! Jao ljudima u kojima nema života duha!“
„Pa ipak, kada bi Ti ovo rekao velikima Izraela, makar tvoje govorenje bilo ispravno, ne bi bio pametan. Nemoj se zavaravati što su Ti sve do sada dopustili da govoriš. Ti sam kažeš, da to nije zato što bi se srcem obratili, nego iz računa. Znaj onda i Ti izračunati vrijednost i posljedice svojih riječi. Jer postoji i mudrost svijeta, pored mudrosti duha. I treba je znati upotrijebiti u svoju korist. Jer, na kraju, za sada smo u svijetu, a ne u Kraljevstvu Božjem“, kaže Juda Iškariot bez oštrine, ali s učiteljskim tonom.
„Pravi je mudrac onaj koji umije vidjeti stvari bez izopačenja od sjena vlastite putenosti i koristoljubnog razmišljanja. Ja ću govoriti uvijek istinu o onome što vidim.“ „…je li ova smokva usahla zato što si je Ti prokleo ili je to… slučaj… neki znak… ne znam?“ pita Filip
„Pravi je mudrac onaj koji umije vidjeti stvari bez izopačenja od sjena vlastite putenosti i koristoljubnog razmišljanja. Ja ću govoriti uvijek istinu o onome što vidim.“
„Ah konačno, je li ova smokva usahla zato što si je Ti prokleo ili je to… slučaj… neki znak… ne znam?“ pita Filip.
„Jest, sve je to što ti kažeš. Ali ovo što sam Ja učinio i vi ćete isto moći činiti ako uspijete imati savršenu vjeru. Imajte vjeru u Svevišnjeg Gospodina. A kad je budete imali, zaista vam kažem, da ćete moći ovo i još više. Zaista vam kažem, ako netko uspije doći do savršenog pouzdanja u moć molitve i u dobrotu Gospodnju, moći će reći ovom brdu: ‘Makni se odavde i baci se u more’, i ako govoreći to, ne bude oklijevao, premišljao, kolebao u svom srcu, nego bude vjerovao da ono što naređuje da se može ostvariti, to što je rekao dogodit će se.“
„Zaista vam kažem, ako netko uspije doći do savršenog pouzdanja u moć molitve i u dobrotu Gospodnju, moći će reći ovom brdu: ‘Makni se odavde i baci se u more’, i ako govoreći to, ne bude oklijevao, premišljao, kolebao u svom srcu, nego bude vjerovao da ono što naređuje da se može ostvariti, to što je rekao dogodit će se. Ali ako prije molitve imate nešto protiv nekoga, najprije oprostite i pomirite se, da biste imali za prijatelja Oca vašega koji je na Nebesima“
„I bit ćemo nalik na čarobnjake i kamenovat će nas, kao što je rečeno za onoga koji se bavi magijom. Bilo bi to uistinu ludo čudo i na našu štetu!“ reče Juda Iškariot klimajući glavom.
„Lud si ti, koji ne shvaćaš parabolu!“ poklopi ga drugi Juda (Tadej) Alfejev. Isus ne odgovara Judi. Govori svima: „Ja vam kažem, a stara je to pouka što vam je ponavljam u ovom času: što god zaištete molitvom, vjerujte da ćete to postići i bit će vam. Ali ako prije molitve imate nešto protiv nekoga, najprije oprostite i pomirite se, da biste imali za prijatelja Oca vašega koji je na Nebesima, koji vam toliko, toliko oprašta i obasiplje vas dobrima, od jutra do večeri i od zalaska sunca do zore.“
https://app.mariavaltorta.com/
„Učitelju, mi znamo da si Ti mudar i istinit i naučavaš Božji put ne obazirući se ni na koga i ni na što osim na istinu i pravednost i malo ti je stalo do toga što drugi o Tebi misle, nego se samo brineš da dovedeš ljude k Dobru. Reci nam stoga: je li dopušteno plaćati porez Caru, ili pak ne? Što ti se čini?“
„Zašto me licemjerno iskušavate? Pa ipak netko od vas zna da se Mene ne može varati dvoličnim počastima!“
Odmah, prije nego narod dotrči i okupi se oko Isusa, približuju mu se ‘saforimi’ (pismoznanci), učitelji Izraelovi i herodovci i s lažnim poštovanjem, nakon što su ga pozdravili, kažu mu: „Učitelju, mi znamo da si Ti mudar i istinit i naučavaš Božji put ne obazirući se ni na koga i ni na što osim na istinu i pravednost i malo ti je stalo do toga što drugi o Tebi misle, nego se samo brineš da dovedeš ljude k Dobru. Reci nam stoga: je li dopušteno plaćati porez Caru, ili pak ne? Što ti se čini?
Isus ih gleda jednim od onih svojih pogleda prodorne i svečane pronicljivosti, te odgovori: „Zašto me licemjerno iskušavate? Pa ipak netko od vas zna da se Mene ne može varati dvoličnim počastima! Ali pokažite mi kovani novac kojim plaćate porez!“ Pokažu mu novac. Gleda ga s lica i s naličja i držeći ga, položena na dlanu ljevice, pokaže kažiprstom desnice govoreći: „Čija je ovo slika i što kaže ovo pismo?“
„Slika je Careva, a natpis nosi njegovo ime. Ime Gaja Tiberija Cezara, koji je sada imperator Rima.“
„E pa onda vratite Caru što je Carevo, a Bogu dajte što je Božje“, i okrene im leđa nakon što je vratio novac onome koji mu ga je dao. Sluša ovo i ono od mnogih hodočasnika koji ga zapitkuju, hrabri ih, odrješuje, ozdravlja. Prolaze sati.
Saduceji, koji iskazuju Isusu poštovanje čak s pretjeranim naklonima, kažu: „Učitelju, tako si mudro odgovorio herodovcima, da nam je došla želja da i mi dobijemo zraku tvoga svjetla…“
Izlazi iz Hrama da bi otišao valjda izvan vrata, uzeti hranu što mu je donose Lazarove sluge, zadužene za to. Ponovno se vraća u Hram kad je već poslije podne. Neumoran. Milost teče iz njegovih ruku što ih polaže na bolesnike, a mudrost iz njegovih usana u pojedinim savjetima što ih daje mnogima koji mu se približuju. Izgleda, da želi sve utješiti, sve ozdraviti, prije nego što neće moći više činiti. Dan je već gotovo na izmaku; i apostoli, umorni, sjede po zemlji ispod trijema, zapanjeni neprestanim kretanjem mnoštva kako je to u hramskim dvorištima neposredno prije Pashe – kada se Neumornome približuju neki bogati, sigurno bogati, ako je suditi prema raskošnim haljinama. Matej, koji drijemucka samo jednim okom, diže se drmajući ostale. Kaže: „K Učitelju idu saduceji. Ne ostavljajmo ga sama, da ga ne bi vrijeđali, ili da ne bi pokušali nauditi mu, ili da ga još ne izruguju.“ Svi ustaju sustižući Učitelja te ga odmah okruže. Vjerujem da pravo naslućujem da je pri odlasku ili pri povratku u Hram oko šeste ure tu bilo nekih represalija.
Saduceji, koji iskazuju Isusu poštovanje čak s pretjeranim naklonima, kažu: „Učitelju, tako si mudro odgovorio herodovcima, da nam je došla želja da i mi dobijemo zraku tvoga svjetla. Slušaj!
„A što se tiče uskrsnuća mrtvih, zar niste čitali kako je Bog iz gorućeg grma govorio Mojsiju? Što je tada Svevišnji rekao? „Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev“. Nije rekao: „Ja sam bio“, po čemu bi dao do znanja da su Abraham, Izak i Jakov bili, ali da ih više nema. Reče: „Ja sam“. Jer Abraham, Izak i Jakov jesu. Besmrtni. Kao i svi ljudi u besmrtnom dijelu, sve dok traju vjekovi, a onda i s uskrslim tijelom kroz vječnost“
Mojsije je rekao: „Ako netko umre bez djece, njegov brat neka uzme za ženu udovicu dajući (na taj način) potomstvo bratu“. I sada, bilo je među nama sedmero braće. Prvi, uzevši za ženu djevicu, umre ne ostavljajući poroda i tako ostavi ženu bratu. Pa i drugi umre bez poroda, a isto tako i treći koji je uzeo ženu udovicu dvojice prije njega i tako uvijek, sve do sedmoga. Na koncu, nakon što je bila udana za svakoga od sedmero braće, umre i žena. Reci nam: kod uskrsnuća tijela, ako je uopće istina da ljudi uskrsavaju i da nas nadživljuje duša i da se opet združuje s tijelom posljednjeg dana, obnavljajući žive, koji će od sedmero braće imati ženu (za svoju ženu) s obzirom da su je na Zemlji imala sva sedmorica?“
„Varate se. Ne shvaćate ni Pisma ni moć Božju. Drugi život će biti vrlo različit od ovog života i u vječnom Kraljevstvu neće biti potreba tijela kao u ovome. Jer zaista nakon konačnog Suda tijelo će ustati i ponovno se združiti s besmrtnom dušom obnovljeno u potpunosti, živo kao sada i još bolje nego što je sada živa i moja i vaša osoba, ali ne više podložno zakonima, a naročito ne poticajima i zlouporabama koje sada postoje. U uskrsnuću ljudi i žene neće se ni ženiti ni udavati, nego će biti slični Anđelima Božjim na Nebu, koji se ne žene niti se udaju, pa ipak žive u savršenoj ljubavi, koja je božanska i duhovna. A što se tiče uskrsnuća mrtvih, zar niste čitali kako je Bog iz gorućeg grma govorio Mojsiju? Što je tada Svevišnji rekao? „Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev“. Nije rekao: „Ja sam bio“, po čemu bi dao do znanja da su Abraham, Izak i Jakov bili, ali da ih više nema. Reče: „Ja sam“. Jer Abraham, Izak i Jakov jesu. Besmrtni. Kao i svi ljudi u besmrtnom dijelu, sve dok traju vjekovi, a onda i s uskrslim tijelom kroz vječnost. Jesu kao što su Mojsije, proroci, pravednici, kao što je, na nesreću, Kain i kao što jesu oni iz doba potopa i Sodomljani i svi što su umrli u smrtnom grijehu; Bog nije Bog mrtvih, nego živih.“
„I Ti ćeš umrijeti pa zatim oživjeti?“ kušaju ga. Već su umorni od hinjenja blagosti. Mržnja je tolika da se ne znaju suzdržati.
„…Podcrtaj izraz „koji padne protiv ovog kamena razmrskat će se“. U prijevodima se uvijek služe riječju „na“. Ja sam rekao „protiv“, a ne „na“. I to je proroštvo protiv neprijatelja moje Crkve. Oni koji joj se protive ili nasrću protiv Nje – bit će smrskani, jer Ona je ‘Kamen ugaoni’. Povijest Zemlje, od dvadeset vjekova, potvrda je mojih riječi. Progonitelji Crkve se smrskavaju nasrćući na ‘Kamen ugaoni’. Ali onaj – a to neka imaju na umu i oni, koji zato što su od Crkve, smatraju sebe izuzetnima od božanskih kazni, na koga padne teret osude Glave i Zaručnika ove moje Zaručnice, ovog mojeg mističnoga Tijela, taj će biti smrskan.“
„Ja sam živi i moje tijelo neće upoznati truleži. Kovčeg nam je bio uzet, sadašnji će biti uzet također kao simbol. Tabernakul (šator) nam je bio oduzet i bit će uništen. Ali pravi Hram Božji neće moći biti ni oduzet ni uništen. Kada njegovi protivnici budu vjerovali da su to učinili, tada će biti čas kad će se ustoličiti u pravom Jeruzalemu u svojoj slavi. Zbogom.“ I žurno krene prema Dvorištu Izraelaca, jer srebrne trube zovu na večernju žrtvu.
Isus mi kaže: „Kao što sam ti naredio da podcrtaš izraz ‘moj kalež’, u viđenju o majci Ivana i Jakova, koja je tražila mjesto za svoje sinove, tako ti kažem da u viđenju od jučer podcrtaš izraz „koji padne protiv ovog kamena razmrskat će se“. U prijevodima se uvijek služe riječju „na“. Ja sam rekao „protiv“, a ne „na“. I to je proroštvo protiv neprijatelja moje Crkve. Oni koji joj se protive ili nasrću protiv Nje – bit će smrskani, jer Ona je ‘Kamen ugaoni’. Povijest Zemlje, od dvadeset vjekova, potvrda je mojih riječi. Progonitelji Crkve se smrskavaju nasrćući na ‘Kamen ugaoni’. Ali onaj – a to neka imaju na umu i oni, koji zato što su od Crkve, smatraju sebe izuzetnima od božanskih kazni, na koga padne teret osude Glave i Zaručnika ove moje Zaručnice, ovog mojeg mističnoga Tijela, taj će biti smrskan.
„Neka ponovno pročitaju Djela apostolska i vidjet će da nije bilo mirno spajanje tolikih različitih mišljenja i da, iako su se uzajamno divili, priznavajući jedni drugima zasluge, nisu manjkale među njima nesuglasice, jer različite su misli ljudske i uvijek nesavršene.“
I da predusretnem prigovor uvijek živih pismoznanaca i zlobnih saduceja mojim slugama, Ja kažem: ‘Ako u ovim posljednjim viđenjima ima faza kojih nema u Evanđeljima, kao što su ove na koncu današnjeg viđenja i tamo gdje govorim o usahloj smokvi, pa i drugih još, neka se takvi sjete da su i evanđelisti bili uvijek iz onoga naroda i da su živjeli u vremenima u kojima bi svaki odviše živi sudar mogao imati žestokih i štetnih posljedica za novokrštenike.
Neka ponovno pročitaju Djela apostolska i vidjet će da nije bilo mirno spajanje tolikih različitih mišljenja i da, iako su se uzajamno divili, priznavajući jedni drugima zasluge, nisu manjkale među njima nesuglasice, jer različite su misli ljudske i uvijek nesavršene.
„Jedino Ivan donosi potpuno i najbolnije mrlje same apostolske jezgre, nazivajući Judu Iškariotskoga ‘razbojnikom’ i u potpunosti izvješćuje o podlosti Židova… Posljednji preživjeli, koji je živio dok nije vidio Crkvu već jakom, diže zavjesu, koju se ostali nisu usudili dignuti. Ali sada Duh Božji hoće da se spoznaju i ove riječi. I neka radi toga blagoslivljaju Gospodina, jer su velika svjetla i toliki vodiči za one koji su pravedni srcem.“
I da bi izbjegli dublja razmimoilaženja između jedne i druge misli, rasvijetljeni Duhom Svetim, evanđelisti su iz svojih spisa hotimično izostavljali i nekoje rečenice koje bi mogle uzbuditi pretjeranu osjetljivost Židova i sablazan kod pogana, kojima je bilo potrebno vjerovati da su Hebreji savršeni, kao jezgra iz koje je došla Crkva, da se ne bi od nje udaljili govoreći: ‘Slični su nama’.
Poznavati progonstva Kristova, to da. Ali (poznavati) duhovne bolesti naroda Izraelskoga tada već pokvarenoga, naročito u najvišim klasama, to ne! Ne bijaše dobro. I što su više mogli, prikrivali su. I nek’ promotre kako Evanđelja postaju sve izričitija, do jasnog Evanđelja mog Ivana, što su bila pisana u udaljenijim epohama od moga Uzašašća k mome Ocu. Jedino Ivan donosi potpuno i najbolnije mrlje same apostolske jezgre, nazivajući Judu Iškariotskoga ‘razbojnikom’ i u potpunosti izvješćuje o podlosti Židova (o tobožnjoj volji da me proglase za kralja, o raspravama u Hramu, o napuštanju mnogih nakon govora o Kruhu s Neba, o nevjernosti Tominoj). Posljednji preživjeli, koji je živio dok nije vidio Crkvu već jakom, diže zavjesu, koju se ostali nisu usudili dignuti. Ali sada Duh Božji hoće da se spoznaju i ove riječi. I neka radi toga blagoslivljaju Gospodina, jer su velika svjetla i toliki vodiči za one koji su pravedni srcem.
Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor: https://sites.google.com/site/jeshuahdinazareth/emaus
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
