Prema posljednjim izvješćima, kada se govori o vjerskim progonima, kršćani su najčešće ciljana zajednica – prenosi Katolička informativna agencija u Americi (CNA).

Pakistanski nadbiskup, Sebastian Shaw, poručio je da se unatoč ugnjetavanju i prijetnjama nasiljem, vjernici ne bi trebali bojati, već trebaju ostati hrabri u svjedočenju svoje vjere.

Nadbiskup Shaw razgovarao je 20. travnja, u „National Press Clubu“ u Washingtonu, o novonastalom izvješću nazvanom „Pod Cezarovim mačem“, u kojemu nije prikazan samo progon kršćana, već i njihova reakcija na progon. Nadbiskup Sebastian vodi najveću biskupiju u Pakistanu, koja ima oko 500 tisuća članova.

Strategije kao odgovor na nasilje i progone

U izvješću se navodi da su kršćani najčešće ciljana vjerska zajednica koja trpi progone na globalnoj razini. Kao odgovori na nasilje i progone navedene su tri strategije: strategija „opstanka“, strategija „udruživanja“ i „sukob“. Naglašeno je da su kršćanski odgovori na sukobe gotovo uvijek nenasilni te da, uz malen broj izuzetaka, ne uključuju terorizam.

Nadbiskup Shaw istaknuo je za CNA da su pakistanski kršćani pomogli izgraditi i ujediniti zemlju, od njezina nastanka 1947. godine, kroz zdravstvene i socijalne sektore, te obrazovne institucije. Promjene nastupaju nacionalizacijom državnih škola 1972. godine, kada je Pakistan postao „islamiziraniji“, a kršćani sve više marginalizirani, kako tvrdi nadbiskup Shaw.

Izražena je potreba međureligijskog dijaloga

Marginalizacija kršćana uključuje kršenje njihovih prava i nasilje. Pred zakonom kršćani također nisu u ravnopravnoj poziciji; svjedočanstvo dvojice muškaraca koji su kršćani jednako je svjedočanstvu jednog muslimana pred sudom. Također, četiri žene moraju svjedočiti pred sudom da bi se svjedočanstvo smatralo kompletnim, navodi CNA. U školskim se udžbenicima također, kako tvrdi nadbiskup Shaw, pronalaze „elementi mržnje“, koji sprječavaju razvoj „skladnog društva“.

Kršćani bi trebali dijeliti svoju vjeru s drugima kroz međureligijski dijalog, te isto tako ne odgovarati borbom na nasilje. Praksu dijaloga trebalo bi provoditi svuda u svijetu, kako bi se potaknula „izgradnja mosta“ s ostalim članovima društva. Te se strategije mogu učiniti kratkotrajnima i skromnima, ali iz perspektive progonjenih, one odražvaju neku vrstu Božje logike, koja je ukorijenjena na uvjerenju da zajednice trebaju ostati vjerene svojoj vjeri i u trenutcima kušnje, kako je to bilo i kroz povijest – navodi se u izvješću.