Foto: Unsplash, Taylor Smith
Kad je došla subota, moja je mama sigurno znala da se u crkvi Sv. Hilarija u Tiburonu u Kaliforniji odvija služba Prve svete ispovijedi, iako mi je rekla da idemo samo na Misu. Ušla sam u automobil i vozile smo se više od sat vremena autocestom, zatim cestom kroz slikovit krajolik od prednje terase crkve koja je imala živopisan pogled na zaljev San Francisco. Ulazeći u Sv. Hilarija, vidjeli smo skupinu malenih „ovaca“ koje se gurkaju ispred oltara i izvode predstavu. Devedeset i devet – pa, barem devet, ovaca počelo je pjevati o tome kako je dobri pastir želio pronaći svoju jednu izgubljenu ovcu – djevojčicu koja je sjedila u kutu, zamotana u bijelu, pahuljastu navlaku autosjedalice – kako bi je u naručju On nosio kući.
Dok sam stajala na ulazu u crkvu, zadivljena ljupkošću prizora i pitajući se kako će to Dobri Pastir izvesti (bio je upola manji od izgubljene ovce), neki od sedmogodišnjaka počeli su skidati svoje kostime i redati se uz jedan od bočnih prolaza crkve. Gledala sam kako župnik uzima vrtićku stolicu i sjeda, a koljena su mu gotovo dodirivala bradu. Sagnuvši se kako bi se što bolje prilagodio njihovoj veličini, dao je znak toj liniji koja se vrpoljila da izađu, jedan po jedan i da šapnu svoje grijehe njemu u uho.
„Hajde, ići ćete na ispovijed“
Jedna od dama iz župe koja je znala moju priču – većina ljudi ondje je znala, uhvatila me za ruku i rekla: „Hajde, ići ćete na ispovijed.“ „Sada? Ovdje!?“ Nisam bila na ispovijedi od svoje Prve ispovijedi kad sam imala sedam godina i zasigurno nisam željela ići sada, ali nisam htjela napraviti scenu u crkvi. Snažno me odgurala do reda i tamo smjestila. Sigurno je bila dio mamine kohorte, a sad sam bila zarobljena. Da me mama pozvala da idem na ispovijed, odbila bih od straha i sramote; ipak u istini, očajnički sam čeznila za tim kako bih napokon mogla primiti Euharistiju.
Stojeći u redu s nizom umiljatih grešnika, poput Willa Ferrela u filmu „Vilenjak“, zamišljala sam da su sve oči znatiželjno uperene u mene. Kad se približio moj red, ispred sebe sam mogla čuti dječje ispovijedi: „Pustila sam svog hrčka van iz kaveza i sada ga ne možemo pronaći. To je moja krivica.“ „Bila sam ljuta na svoju sestru, pa sam joj stavila žvaku u kosu.“ „Izrekla sam ružnu riječ. Nazvala sam svog brata gadnim, zločestim guzonjom.“
Pošla sam naprijed i nervozno kleknula blizu uha svećenika…
Sad je došao red na mene. Pošla sam naprijed i nervozno kleknula blizu uha svećenika: „Oprostite mi, oče, jer sam sagriješila.“ Zastala sam, zgrčivši se od kajanja i poniženja. „Imala sam tri pobačaja. Bila sam ovisnik o cracku“, svećenik se približio, njegovo uho mi je praktički dodirivalo usta, „i imala sam puno bludnih grijeha.“
Moja pokora bila je jednostavno moliti jedan Očenaš i tri Zdravomarije
Sjeo je na stolac i pokazao mi zabrinutim izrazom lica i polaganim kimanjem glavom da je ono što sam upravo učinila iznimno važno. Potaknuo me na novi život, život bez ozbiljnih prijestupa koji su naštetili meni i drugima i zahvalio mi je na dobroj ispovijedi. Osjećala sam da bi rekao i više, ali nije zbog malih ušiju oko nas. Moja pokora bila je jednostavno moliti jedan Očenaš i tri Zdravomarije. Svećenik mi je otpustio grijehe, a ja sam ustala i odmaknula se osjećajući se slobodno, sretno i čisto kao da dvadeset kilograma nakupljenog smeća u mojoj duši jednostavno više nije bilo. Kako je to jednostavno i prekrasno!
Toliko grijeha, toliko tame – odriješeno u nekoliko minuta! Ispunjena zahvalom, čudila sam se izvanrednom Božjem Milosrđu.
Preporučamo i ovaj ulomak:
Znala sam da je ta prisutnost bila Bog Otac koji me promatra baš u tom trenutku
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
