Foto: Pixabay
Na putu
Tihana Pšenko Miloš
Tvoj je poziv strpljiv i ustrajan,
naša je gluhoća nemoguća.
Tvoje su riječi konkretne,
naše noge tumaraju u bespuća.
Sreli smo se na brojnim raskršćima
i katkad je pokoji krenuo za tobom.
Neki su te dozivali upomoć iz bespuća
kad nisu znali što više sa sobom.
I sve puštaš, sve podnosiš, sve praštaš
iskrenom pokajniku koji potraži Put.
Hladno je ovdje, Isuse,
treba nam tvoj kaput…
Niječem li Te
tako i ja?
Tihana Pšenko Miloš
Ne smišljam unaprijed obranu
i nemam odgovor na napad.
Stoput su Te zanijekali mnogi,
stoput sam ostala nijema.
Sad gutam bol
i pijem svoje suze.
Niječem li Te tako i ja?
Podari mi mudrost
kojom ću te štititi,
i riječi
kojima ću te opjevati.
Mojoj tišini dodaj glas.
Mojoj nijemosti budi spas.
Kreni u Kristu
Tihana Pšenko Miloš
Kreni u Kristu
na put Istine,
pokucaj na njegova vrata.
Ne brini, već imaš ključ…
Ta vrata nisu od zlata,
osvjetljava ih tek iskra, luč.
Sve što trebaš jedan je korak
– odlučujuć.
Svoju bol predaj Kristu
i nek’ te prati bezbrižnost
na putu Istine,
kroz vrata u
vječnost.
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
