Foto: Shutterstock
Htjela sam slušati tu glazbu, onako kako su je slušali drugi, ne na silu…
Posljednji »eksperiment« koji pamtim učinila sam s albumom »Iowa« skupine Slipknot. Ponekad sam se pitala otkuda tim svim pjevačima ideja baviti se takvim »pjevanjem«, zašto tako nemilosrdno urliču? Otkuda u toj njihovoj dreci, osim evidentne svijesti o izgubljenosti, ta neka neobična sila koja me zarobljuje.
Pustila sam CD i pojačala na maksimum iščekujući reakciju… Možda glupo zvuči, no stvarno sam se njime kljukala na silu. Ako je skupina od devet tipova s maskama uspjela osvojiti mase, zašto ne bi mogla i mene?
A bilo mi je posebno stalo da me prihvati upravo ta izbezumljena masa. Htjela sam slušati tu glazbu, onako kako su je slušali drugi, ne na silu… Zaključila sam, s obzirom da je ne osjećam, da ću je se ostaviti… Ta samo se mučim… Htjela sam istražiti i njezinu genezu, shvatiti zašto takva glazba ima takav utjecaj na ljude… Zašto je ljudima potrebna tako moćna glazba, takve teške riječi, silan zvuk? Što je to u njoj što ih čini moćnima, ali i slabima? Možda je razlog svemu jednostavno u tome što ljudi uvijek teže nečemu što ne posjeduju?
Kada sam se otvorila toj dernjavi, tom kriku i njegovoj sili, i sama sam u sebi počela urlati
Nisam dugo čekala na reakciju… Da bi se shvatila ta dernjava, potrebno je otvoriti se, pustiti je u sebe. Ranije su me u mojoj tami gušili problemi, razdirao me očaj i ispunjao strah. Kada sam se otvorila toj dernjavi, tom kriku i njegovoj sili, i sama sam u sebi počela urlati.
Počela sam se grozno ponašati. Znala bih planuti bez ikakva razloga, provocirala sam sve oko sebe. Živcirale su me najobičnije situacije. Sitnice na koje inače uopće ne bih obraćala pozornost sada su me u tren oka znale izbaciti iz takta. To moje ponašanje počelo je mučiti ne samo moju obitelj i najuži krug prijatelja, već i mene samu. Bila sam strahovito iscrpljena tom galamom. Što sam burnije reagirala, to sam se lošije osjećala.
Spopadali su me napadi agresije koja mi je ranije bila potpuno strana… Sama sam bila zapanjena svojim reakcijama…
Koliko sam se ranije u sebi borila s očajem, toliko su učestaliji postali izljevi bijesa; izluđivao me očaj… Neke napade očaja pratio je neizmjeran strah, no sve češće i neka neobična snaga koja me potpuno otupljivala.
Mislila sam o sebi kao o osobi koja je mnogo snažnija od drugih koji su me okruživali, usprkos tome što sam u sebi neprestano osjećala strah…
Sada znam da očaj koji razdire čovjeka i koji mu oduzima volju za životom, vrlo lako može zavesti na stranputicu… Očaj može postati izvor snažne energije koja tjera čovjeka da za sve nesreće i rane traži osvetu!
Iskaljivala sam svoj bijes na bližnje, a pjevači heavy-metal grupa u svoje tekstove. Što agresivniji tekstovi, to su njihovi autori bili bjedniji i nesretniji.
Te glazbene zvijezde imaju sve – osim jednoga
Kada promatraš život kakve zvijezde, sigurno ti se ne čini nesretan, zar ne? Ima sve – novac, žene i masu drugih stvari o kojima ti možeš samo sanjati… No nema jednoga…
Nema unutarnjeg mira! Njega razdire bura neprestanog histeričnog očaja. Kako bi se obranio od očaja, najlakše se prepustiti napadima agresije koja je rezultat upravo neprihvaćanja samog sebe. Osjeća potrebu zauzeti stav patnika i žrtve u zlom svijetu i okriviti sve druge oko sebe kako bi se osjetio više vrijednim.
Sotona se veseli takvim izljevima bijesa i potiče ih. Uistinu je moguće da je upravo ta glazba jezik kojim se sotona služi da bi komunicirao sa svojim slušateljem.
Što strašniji tekstovi, to snažniji napadi na Boga. U više sam se navrata pitala zašto? Što je glazba više divlja, to je u njoj više poruga prema Bogu. Nema teme doli te teme… sve je usredotočeno samo na Boga.
Zaključila sam da se to zapravo mene ne tiče. Tako sam odlučila, i gotovo. Nemam ništa protiv Boga, nije mi ništa učinio… No napadi su postali sve nasilniji… Istinski strah osjetila sam kad mi je prijatelj dao neki album s pjesmama neke poljske death-metal grupe.
Pitala sam svećenika je li grijeh slušati takvu glazbu
U pjesmama se otvoreno slavilo sotonu i pogrđivalo Boga. Sjećam se da sam bila sva u šoku nakon što sam poslušala CD… Htjela sam se čim prije riješiti ploče jer mi se gadila i jer me je od nje obuzimala jeza… Bilo mi je zlo od nje i povraćalo mi se. Bilo ih je nekoliko koji su htjeli kupiti ploču. Odlučila sam da ne želim da bilo tko to sluša. Bacila sam je s još nekoliko drugih…
Shvatila sam da se nešto ozbiljno događa i na prvoj sljedećoj ispovijedi pitala svećenika je li grijeh slušati takvu glazbu. Rekao je da je. Iskreno govoreći, to me je oneraspoložilo… Ispovjednik mi je preporučio kršćansku rock glazbu… „Ni u ludilu”, pomislila sam tada u sebi, „pa to je opća sramota, neću slušati što mi netko drugi odredi…” Ponovno sam se vratila u onu buku… Ponovno su se vratili izljevi agresije…
Nakon nekog vremena bila sam kod prijateljice. Bila je ona veliki fan grupe Armia. Razgovarale smo u njezinoj sobi slušajući neku njihovu stvar… Nije me previše zanimalo, dok u jednom trenutku do mene nisu doprle riječi: »Otvori i pogledaj, pobjeda smrti je na vratima.« Svidjeli su mi se i tekst i melodija i tjednima ih nisam mogla izbiti iz misli. Opravdavala sam se da to nije pravi rock, već tamo neka podvrsta… Ozbiljno sam se htjela riješiti te užasne buke, te divlje glazbe.. No u sebi sam se pribojavala da izlaskom iz te tame neću znati što ću sa sobom. Činilo mi se da je buka ipak sigurnija… U svojim sam stihovima pohranila djelić tog unutarnjeg krika… Nije to baš neka poezija… No, poanta i nije bila u tome… Bio je to podsjetnik na moje osjećaje…
O, Bože, pomozi mi pronaći sebe
»Krikom nećeš ništa riješiti«, govore.
A ja urličem i vičem u sebi
I ipak nešto postižem.
Krikom si pomažem,
zaglušujem sve, potiskujem, ne želim ništa čuti…
Krik je u meni čak i bez moje volje,
traje i traje, i ne mogu više,
i nemam više snage vikati u toj nemoći,
želim i dalje vikati i urlati još jače.
Upomoć!!! Što to radim?!!
Što to radim od sebe?!!
Zašto to radim?!! Zašto?!!
Zašto mi otkrivaš Istinu?!
Ne mogu je prihvatiti,
Još je prerano… Daj mi još malo vremena…
A moja vanjština…?
… moja vanjština je hladna, ledena,
vlada neugodan mir, premiran,
baš kao što je glasan krik u meni…
Na granici sam svog unutarnjeg i vanjskog Ja,
i ne znam,
još ne znam, koje od njih sam Ja….
Nijedno…
Oboje….
NE!!! To ipak nisam ja…
O, Bože, pomozi mi pronaći sebe,
jer tako silno čeznem za sobom.
Magda
O knjizi „Zvijer i prorok“
Ovu knjigu nije potrebno čitati od početka do kraja; moguće ju je početi čitati od bilo koje stranice i od bilo kojeg mjesta. Važno je, ipak, znati da i Magdino svjedočanstvo i Biblija kao i Augustinov tekst čine jedinstvo…
To je biblijsko razmišljanje. Potrebno je zauzeti više stajališta kako bi se razumjelo Jednog, Jedinog Boga u svome životu koji je uistinu neprestana borba i pokušaj izbavljenja iz nevolja. Job, Mojsije, Daniel – možeš biti i ti sâm, mada toga nisi svjestan. Pročitaj ovu knjigu, i otkrij svoju mračnu stranu postojanja u čemu ti može pomoći samo jedan filter – Biblija.
Bez Božje riječi samo smo sisavci. U svjetlu Božje Riječi djeca smo u koje je zaljubljen Otac na Nebu!
Tekst s korica knjige
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
