Foto: Shutterstock
Obično počne iznenada. Ne daju ti probni rok da vidiš možeš li iznijeti taj križ. Ne daju ti garanciju da ćeš uspjeti.
Pred tobom se jednostavno prolomi olovna težina života. Križ.
I odluka.
Možeš križ odbaciti i reći da te se ne tiče. Kažu da je odbacivanje križa najteži križ.
Druga mogućnost koja stoji pred tobom je da prihvatiš svoj križ i uprtiš se nježno.
Treća, ujedno i najuzvišenija odluka koju možeš donijeti pred križem je da ga zagrliš. Onako najjače kako se odabrani grle. Ako odlučiš zagrliti svoj križ, moram ti nešto priznati. Bit će to najteži put.
Najteži, ali najljepši.
Kao što ti rekoh u uvodu, moj preplašeni čovječe. Moja preplašena čovjekice.
Krene to bez najave. Ugodan i lagodan život preko noći navuče na sebe bodlje i kamo god da ga uhvatiš, zaboli te.
Prilazit će ti u tvojim olujama ljudi. O, da. Itekako hoće. Mnogi će od njih imati čiste namjere pa će se tvojoj patnji dodvoravati rečenicama: „Kud baš na tebe/vas, a vi tako divni ljudi, divna obitelj?! Ma zašto baš tebi? Nisi ti to zaslužila? Nije pošteno.”
Ne zamjeri ljudima. I oni su preplašeni baš kao i ti. Tješeći tebe, tješe i ranjeno dijete u sebi. Previjaju svoj strah. Projiciraju tvoju patnju na sebe i strašno su preplašeni.
Dopusti im da ne razumiju da tebi Bog šalje dar. Da Bog ima silno povjerenje u tebe. On zna da ti možeš sve iznijeti u ljepotu. On te kroz te križeve želi preoblikovati u prvotnu misao. U savršenijega tebe.
Ti zastani i razmisli. Hm, možda je tvoj križ raskriljeni blagoslov. Možda je najljepši dar. Zagrli ga. Čvrsto. Još čvršće.
Ne trepći kad na horizontu svoga životnoga bojišta ugledaš neki novi križ, a nisi ni ovaj prvi iznio. Zagrli i taj drugi i ne puštaj. Možeš ti to!
Jednom ćeš, preplašeno moje, baš poput mene, stajati pred Križem i duša će ti biti prepunjena radošću. Spoznat ćeš kako nisi ti grlio križeve, već je cijelo vrijeme Križ grlio tebe.
Bit ćeš sretan, ali ne obično sretan. Bit ćeš potpuno sretan.
Svome Bogu prešutno ćeš reći: „Bože moj! Hvala Ti što si od mojih križeva nanizao savršenu skalinadu prema istinskoj sreći. Hvala Ti, Gazda, što nisi dopustio da povjerujem kako je ljubav onih dvista pohanih leptira koje sam osjetila u stomaku gledajući te neke ljude. Dobre, ali ne moje. Toliki su ljudi sami sebi te pohane leptire pod ljubav podvalili pa danas oplakuju svako krilo toga leptira i pogrešne procjene. 😞
Hvala Ti što nisi dopustio da poluljubavima ispunim kuću srca svoga. Dao si mi dar strpljivosti koji me pomalo, ali prelijepo uranja u dubine istinske Ljubavi.
Trebalo je ići dublje. Uranjati u dubine vjerujući Ti kako si uvijek moj pojas za spašavanje. Kako neću potonuti.
Hvala Ti što si mi pokazao da ljubeći raspadajuće tijelo prijatelja, prinosim fugamol na naše dvije duše i činim ih tako trajno vezanima. Za vječnost.
Divan je to paradoks – dopustiti da se nešto pod tvojim nježnim dodirima raspada i propada, a osjetiti kako istovremeno gradiš nešto novo i potpunije. Vječnu vezu. Prijateljstvo za zauvijek.
Znaš, neopisivo je to što si mi pokazao! Da se u trenutku kad se tjelesno rastavlja, ono uzvišeno među dušama sastavlja. Hvala Ti što si mi dao da Te prepoznam u najučmalijim stvarnostima svoga postojanja. Postajanja. Nastajanja.
Povjerenje, najdraže moje! Samo sam Ti trebala vjerovati i ti si u meni sve učinio Novim.
Hvala Ti što smo se ponekad moji ljudi i ja dobacivali tišinama dok sve nijeme riječi nismo potrošili. Dok srcima nismo prišili onaj obični: „Dođi da te zagrlim.”
Ti znaš da rijetke grlim. Hvala Ti na rijetkima. Gustih je ionako previše na svijetu.
Hvala Ti što si toliko vjerovao u mene nudeći mi križeve koji su fakultativni, osobito Ti hvala na onim križevima koje sam lako mogla izbjeći. Koji nisu bili najosobnije moji, ali su bili krojeni po gabaritima moje duše.
Dok sam ih ja grlila, Ti si mene svojim Križem grlio. Tako smo zapeli u Zagrljaju koji ne prolazi.
Hvala Ti.
A tek ljudi. Ovih nekoliko. Predokusih raj u tih nekoliko osoba za koje baš osjećam da su poslani s Tvojih koordinata. Ti neki, božanski ljudi. Božanski, a moji. Tvoji, a moji. Hvala što si ih podijelio sa mnom i tako umnožio moju radost.
Ne mogu ostati imuna na te rijetke koje si mi poslao u život kao preporučene pošiljke. Vidim na urudžbenici Tvoj rukopis. Poslani su na moje ime. Uputio si ih baš meni. Čak i kad me odbacuju, umijem moliti za njih. Umijem ih voljeti. Dar je to, znam.
Kako da ih ne volim, a Ti mi ih šalješ?!
Uvijek je to bila stvar povjerenja između mene i Tebe. Ta čarobna odluka srca da Ti prepustim sve. I da Ti to moje malešno i nedostojno sve čudesno uobličiš u sreću.
Stranputice koje smo morali prijeći u karampani života. Bio si tu. Ti kao savršeni zračni jastuk. Ti kao kolut za spašavanje. Ti kao padobran moga života. Ti kao moje SVE.
Da… Ti! Moj Bog i moje SVE!”
Preplašeni čovječe. Čovjekice preplašena. Ne boj se. Samo vjeruj da ne možeš ti toliko zagrliti svoje križeve, koliko Križ savršeno može zagrliti tebe. Obuzeti te cijeloga. Cijelu.
Zagrliti. I usrećiti.
Dobar tjedan, preplašenci moji!
Ne bojte se!
❤
Kamo ideš Ti, idem i ja..
Svijet vidi i uskoro zaboravi…
Ali mi nećemo zaboraviti tko si Ti
I što si učinio za nas. 👑Ti si Bog moj…
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
