Foto: Pixabay
Tekst napisala Kristina Iljkić
Poštovani,
ja sam Kristina Iljkić i ovom prigodom šaljem vam članak o pisanju kao takvu.
Smatram da je pisanje dobra vještina pomoću koje možemo izbaciti svoje emocije na papir i ima terapeutski učinak.
Papir trpi naše emocije, događaje i doživljaje. Osobno imam ispisanih trinaestak bilježnica, uglavnom velikih bilježnica formata A4, i ne znam kamo bih s njima. U njima jest sadržan sav moj život, koji nisam nikomu pokazala. Evo, stoje doma i skupljaju prašinu.
“
…Stoga vas potičem da napišete komu pismo rukom, vlastoručno pismo, i tako ga obradujete svojim vremenom, strpljenjem, maštom, radoznalošću, veseljem i humorom! 🙂
„
Papir trpi naše emocije, događaje i doživljaje. Osobno imam ispisanih trinaestak bilježnica, uglavnom velikih bilježnica formata A4, i ne znam kamo bih s njima. U njima jest sadržan sav moj život, koji nisam nikomu pokazala. Evo, stoje doma i skupljaju prašinu.
Pisati sam počela još u osnovnoj školi. Imali smo dobru profesoricu hrvatskog jezika, koja nas je poticala na pisanje i redovito nam obrazlagala zašto je ono dobro te da ima psihoterapijski učinak, kao što sam prethodno navela.
Ovog ljeta mi je jedna moja prekrasna prijateljica, Mihaela, napisala pismo.
Napisala mi je sve svoje boli i patnje koje je proživljavala tijekom rada u sezoni. Osjećala sam njezinu tupost u pismu.
Nije imala Internet i iz tog razloga mi se obratila pismenim putem.
Pokušavala sam se suživjeti s njezinom boli, ali nije išlo.
Nakon što je prošao cijeli mjesec, sjela sam, jednostavno, za stol i odgovorila joj.
Ne mogu vam opisati kakvu sam radost osjećala kad sam poslala pismo Mihaeli, odnosno odgovorila joj prioritetno.
I sama sam vrlo nestrpljiva i ne volim dugo čekati, a s obzirom na to da je Mihaela čekala toliko dugo na moj odgovor, odlučila sam to pisamce poslati prioritetno, da brže stigne.
Pismo koje sam primila od svoje prijateljice potaknulo me je da i ja svojemu dečku napišem pisamce, zatim sam pismo napisala jednomu svećeniku te prijateljici koja živi u Istri, a nisam ju dugo vidjela. Smatram da je pisanje dobar način učvršćivanja veza, osobito onih na daljinu, te prijateljstava.
Nakon što je moja prijateljica otvorila taj krug, započela pisanje, meni se je otvorilo srce, Bogu hvala, i to ne u odnosu na pisanje pisama samo dečku, nego sam, jednostavno, htjela s kime podijeliti svoj život, učvrstiti svoje međuljudske odnose – bilo mi je previše dosadno, i tako sam krenula u istraživanje.
Gledala sam na Internetu komu sve možemo pisati, jer je meni poprilično dobro išao odgovor mojoj prijateljici Mihaeli. Vrlo brzo mi se razvila ideja da napišem pisamce svećeniku, koji je povremeno, u mojim osobnim kriznim situacijama, moj duhovnik, koji me savjetuje i podupire. Također sam točno znala što ću napisati dečku, a od prijateljice iz Istre čekam povratnu informaciju.
Shvatila sam da je pisanje rukom, kao takvo, jedna, nažalost, poprilično izgubljena vještina, u svijetu svih mogućih mobilnih komunikacija, aplikacija i Interneta.
Ja nisam od njih.
Stoga vas potičem da napišete komu pismo rukom, vlastoručno pismo, i tako ga obradujete svojim vremenom, strpljenjem, maštom, radoznalošću, veseljem i humorom! 🙂
Razlog zašto još pisanje smatram dobrim jest zato što ono oslobađa. ja osobno vrlo često pišem dnevnik. Pisanje pisama zapravo je nešto vrlo intimno.
Današnja moda je pisanje blogova, iznošenje različitih recepata i vrsta prehrane na Internetu, te neizostavno korištenje društvenih mreža, poput Facebook-a i Twitter-a.
Pisanje potiče zajedništvo, a to je sve ono čemu nas Biblija uči, i daje prostor za otkrivanjem novih talenata, naprimjer, želja za putovanjem.
Osim toga pisma su najosobniji način slanja poruka. Rukom ispisana poruka ostaje trajna i draga uspomena.
[1]Božji vam blagoslov!
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
