PIŠE PATER MARKO GLOGOVIĆ // ‘Magične karte’ i scene iz ‘horor-filmova’ – evo kako crtići mogu utjecati na život vaše djece „Za mene nema dvojbe: riječ je o duhovnom ratu, o đavolskim napadima, o duhu smrti i tame, koji zamotan u lijepi papir (i skupi), jednom kada napadne, sije teške posljedice, uništava psihu djece, krade duhovnu snagu i čini ih agresivnima. Roditelji, pogledajte dobro čime se djeca bave…“

Nastavio bih s bolnom temom inicijacije djece u magiju, a samim time u mnoge životne poteškoće, koje se ponekad vrlo teško mogu popraviti. Dakle, jasno nam je da su vremena dječje igre po dvorištima, ulicama i šumama gotova. Igrati se „lovice“ ili „skrivača“, (a osobito partizana i Nijemaca, odnosno kauboja i Indijanaca), danas ne dolazi u obzir, osobito ne u gradovima. To je pluskvamperfekt. Osim možda, lopta, jer ako uspiješ, zarađivat ćeš više nego u svim drugim profesijama, he he. A bilo je tako lijepo! Potrganih hlača, prljavih cipela, s pokojom ogrebotinom ili masnicom od pada s bicikla ili obračuna s drugom dječurlijom, izmučeni zrakom, trčanjem, urlanjem i hvatanjem, vraćali bismo se kući, dobili šibom po riti jer smo zakasnili, pojeli bismo nešto nezdravo, puno kolesterola i triglicerida, i blaženo otišli u krpe. Danas uglavnom nema takvih avantura, dijete sjedne pred kompić i dopisuju se na fejsu s prijateljem, koji stanuje strašnih dvjesto metara dalje. Jao kičmi, jao psihi, jao očima, jao duši. Ili, sretnu se njih nekoliko, i igraju igrice.

„Neće im izmijeniti svijest, ući u podsvijest, izazvati noćne more, histeriju, paniku i depresiju…“

Ne daj, Bože, prekinuti tu seansu; kao da su hipnotizirani, a na svaki upad dosadnih roditelja hiper-emotivno reagiraju, dok se uljezi ne povuku iz sobe. Aman igrica! Zakolji, ubij, raščetvori, obračunaj se sa cijelim svijetom, prolij krv gnjida i crvi od ljudi, zgazi, napadni, koračaj preko trupla, osveti se, pali sela, ruši gradove, zarij neprijatelju mač duboko u srce. I slično. Naravno, to su samo igre. Samo zabava. Nikako im ne može naškoditi, makar i nekoliko sati dnevno gledali, svakoga dana. Neće im izmijeniti svijest, ući u podsvijest, izazvati noćne more, histeriju, paniku i depresiju. Neće ih naučiti, da sve koji im stoje na putu eliminiraju, bez milosti. Neće ih nipošto priviknuti na krv, učiniti neosjećajnima na razaranja i muke. Neće ih duhovno iskriviti: nisu to, na primjer, Crkva i popovi, da im isišu pamet.

„Demoni s rogovima, okruženi vatrom, s kandžama koje deru meso, upaljenih, bliještećih, zlokobnih očiju, crvene kože, usijanih zubi…“

Baš su me nešto jako zainteresirale te magične karte, koje današnji klinci ovisnički skupljaju, razmjenjuju i s njima se igraju, kao nekada mi s pikulama i špekulama. Nabavio sam, lukavo, kod slabije zagriženih, stotinjak karata (za čokoladu i slično mito) i krenuo u istraživanje. Nabrojao bih samo imena odnosno naslove i pojmove s tih karata, da nam bude jasnije o čemu je riječ, prevedeno s engleskog: Tamni Magičar, Gospodar Tame, Mračna rupa, Izmjena duša, Knjiga tajnih umijeća, Vječni spokoj, Zmaj Hvatač, Mag vjere, Rupa-zamka, Onaj koji podiže tjelesnu toplinu, Ljudožderska kutija s blagom, Energija lanaca, Trinaesti grob, Zombi Zmaj, Duh magije, Konačna Žrtva, Beba Zmaj, Tisuću zmajeva, Zmajevo blago, Ognjeni Mačevalac, Upravljač vatrom, Crna energija, Crni titan terora, Zid iluzija, Vojnik tamnog ognja, Gospodar ozdravljenja, Izmjena srca, Nanovorođeno Čudovište… Ima tu i čarobnih kugla, viskova, kristala… Ono Isusovo „knez tame“, samo je slučajnost?

Već su sami nazivi ovih, kako piše jasno i glasno „spell-cards“ dakle karti uroka, jezoviti i uznemirujući, meni osobno, a kamoli ne malom djetetu. No, slike su još strašnije, sve eksplicitno zlo. Demoni s rogovima, okruženi vatrom, s kandžama koje deru meso, upaljenih, bliještećih, zlokobnih očiju, crvene kože, usijanih zubi. Drugi imaju „treće oko“ na sredini čela, što nas povezuje s raznoraznim istočnjačkim hinduističkim tradicijama, a pojavljuju se i riječi karma, mantra, čakra. Sve je jasno, kristalno, onomu koji želi vidjeti i shvatiti.

„Onda, tu su i prikaze i nakaze kao netom izašle iz najcrnjih horor-filmova…“

Onda, imamo zamamne „ljepotice“ ogoljenih nogu i slično no, nažalost, izrazito bijesnog pogleda, čeličnih noktiju, okružene ledenim kristalima i spremne za napad. Do kraja. Onda, tu su i prikaze i nakaze kao netom izašle iz najcrnjih horor-filmova, koje prijete i udaraju, lebde nad čovjekom i uzimaju mu nutrinu. Bože, sačuvaj. Bože, smiluj se našoj dječici. Bože, daj da roditelji ustanu u njihovu obranu. A da ne govorim o tekstovima ispod slika. Evo „bisera“: ispod Crnog Titana terora piše da je on utvara poslana u svijet snova i da neprijatelje napada u snu. Nekakav „Swordstalker“ je, tako, „Čudovište formirano od duša onih koji su poginuli u ratu“. Za „Bebu-Zmaja“ piše kako je „mnogo više od pukog djeteta, on je zmaj obdaren nepojmljivim moćima“ itd. Znamo li što znače njihova imena? Ja ne znam.

„Zašto im kradu ljepotu, čistoću i svetost duše?“

Možda su to kakva proklinjanja na japanskom, ili kakva zazivanja demona? Djeca čitaju i ponavljaju: Kamakiri, Waboku, Ryu-Ran, Masaki, Gaia, Maha Vailo, Ansatsu, Dian Keto, Yami, Misairuzame… Kao i kod odraslih, što „stranskije“, to bolje. Što bi govorili i činili naški, sigurno je bolji nekakav shiatsu i feng-shui. Čudnovato, kako se zlo lako i bez većeg otpora probija. Reklamirano, podupirano, razvikano, a u biti tako strano i, siguran sam, barem ispočetka, skroz ružno dječici. Zašto im kradu ljepotu, čistoću i svetost duše? Zašto moraju to gledati, čitati i time živjeti? Oduprimo se. Hajmo osnovati udrugu, koja će tiskati letke, izaći u medije, probati na razne načine osvijestiti roditelje i društvo, o pogubnosti i nastranosti ovih karata, igračaka, igrica i crtića! Tu sam da pomognem. Već danas, jer sutra je kasno. Za mene nema dvojbe: riječ je o duhovnom ratu, o đavolskim napadima, o duhu smrti i tame, koji zamotan u lijepi papir (i skupi), jednom kada napadne, sije teške posljedice, uništava psihu djece, krade duhovnu snagu i čini ih agresivnima. Roditelji, pogledajte dobro čime se djeca bave. Ako sam u krivu, silno bih se radovao. Ako nisam, nešto poduzmite. Što je previše, previše je. Dokle tako? I, što je sljedeće, čime će udariti po njihovim glavama i dušama?

Ulomak iz knjige patera Marka Glogovića Samo za stotu ovcu. Više o knjizi možete saznati OVDJE. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.