Foto: Pixabay
Sanjari i ratnici – osobe koje mijenjaju svijet bez sile i moći
Ovim nizom asocijacija započinje moj kratak govor o sanjarima i ratnicima. Tako zove sve osobe koje su uspjele mijenjati svijet neki nepoznatim mehanizmima, daleko od sile i moći. Teško je govoriti o tim borcima koji baš u svojoj nesigurnosti moraju pronaći oslonac. Dok pokušavam pričati, primjećujem da je i sam jezik previše nasilan. Rečenice prisežu na jasnoću. Misao teži da zarobi stvarnost. Gramatika me tjera da riječi slažem znanim redoslijedom od kojeg nema odstupanja. Zbijeni redovi preciznosti traže svoj danak i uskraćuju prolaz magli sanjarstva. Zato sam na početku ovog teksta namjerno napisao nizove riječi koji su u sebi suprotstavljene, s ciljem da se ponište, da oslabe i da tek tako ponizne nešto progovore o vještini sanjarenja.
Zašto je Bog neke pojedince pozvao govoreći im u snu?
Jesmo li se ikad zapitali zašto su toliki ljudi bili pozvani na velika djela upravo preko nečeg tako nesigurnog kao što je san? Sjetimo se Josipa i njegove braće, Danijela, Samuela, Jakova, drugog Josipa, mudraca s istoka, Petra i cijelog niza ljudi koji su promijenili svoju životnu putanju nakon što su usnuli. I dok o njima razmišljam opet (kao kroz san) nazirem sve dvojbe i teškoće njihova položaja. Jer čak i poziv koji su dobili nije došao potpisan pečatom moći – već u snu.
San nastupa kada čovjekove snage klonu
Možda zato što već kroz prirodu sna možemo očitati teologiju djela na koje su bili pozvani? Snovi su nenametljiva bića. Dolaze u krhkim strukturama, nose opasnost da ih zanemarimo ili zaboravimo. San ne nastupa u vrijeme čovjekove snage, već dolazi na umoru, kada se moći tijela klonu. Svoju poruku donosi kroz slike naše prošlosti, ulijeva se u naša sjećanja i daje nam nešto vidjeti i prihvatiti ili dobaciti. A odbaciti san nije teško. Dovoljno je reći: „Samo sam usnio!“ Teško je vjerovati da onda nešto tako nejako može ista promijeniti. Ali oni koji žele svojim djelima govoriti o Bogu ne mogu činiti nikako drugačije. Ratobornost sanjara ne krije se u snazi njihova mača. Naprotiv, ona se osjeća iz njihova glasa koji se niti podiže, niti se može čuti na trgovima, iz njihova djelovanja koje ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. (Iz 42, 2-3)
Zašto svi govore o don Boscu?
Kada sam 1991. kao srednjoškolac putovao na Svjetski dan mladih u Czestochowu, u Poljsku, nosio sam majice svoje srednje škole koje su na sebi imale lik sveca o kojem sam u to vrijeme jako malo znao – don Ivana Bosca. Hodajući kroz grad doživio sam nešto čudno – da me ljudi upravo zbog njega zaustavljaju i pokazuju iste takve medaljice, sličice ili samo osmjeh za zajedničkog uzora. Velik čovjek, bez sumnje. A cijelo njegovo djelo je počelo s jednim snom kojem je povjerovao, kojeg je dalje širio i koji je ostao živjeti u milijunima ljudi po cijelom svijetu. Susret s njim potpuno je promijenio moj život.
San ne prestaje buđenjem
Plodove sna ne vidimo isto jutro. Sve ono što smo malo prije jasno gledali ubrzo se izbriše. Tako nam pokazuje na našu slabost i prolaznost. Tu nema mjesta za gizdavost i oholost, ne možemo tražiti nazad „svoje“. San nam se daje tako da ga moramo ponovno osvojiti. Potrebno je u jednom trenutku odustati od svega da bi to ponovno stekli, stostruko izobilnije. A to mogu samo oni najhrabriji. I divim se njihovoj slabosti u kojoj pristaju da nemaju ništa. I divim se njihovoj snazi u kojoj ustraju. Zato san ne prestaje buđenjem. On tu tek počinje!
Don Bosco je u snu vidio buduće salezijance
Jedne noći, don Bosco je usnuo da će na jednoj praznoj livadi biti izgrađen budući oratorij. I vidio je ljude. Mladiće koji prolaze. Mnoštvo ljudi. U njihovim licima prepoznao je one koji će postati kasniji salezijanci. Dugo sam se pitao – je li i mene on tada vidio? Je li me te noći mogao prepoznati?
Hoćemo li se prepoznati?
Kasnije sam shvatio da smo se prepoznali puno kasnije, u tom istom snu koji je nastavio trajati sve do onog dana u Czestochowi. San to može. I nigdje drugo osim u snu nije moguće sva vremena sabiti u taj jedan trenutak. Zato san može živjeti i stoljećima nakon što prestane. Njegov san je sada i moj san. Više od svega želio bih ga prenijeti dalje ljudima koje susrećem i koji čitaju ovu moju kolumnu.
Hoćemo li se jednom prepoznati?
Sv. Ivane Bosco, moli za nas!
don Damir Stojić, SDB
Izvor: Studentski portal: SPAS ; Book.hr
