Foto: Pixabay
U mnogim se zemljama blagdan svetih Joakima i Ane, roditelja Blažene Djevice Marije, slavi kao Dan djedova i baka. Moja se djeca raduju toj proslavi, pogotovo zato što njihova baka (moja mama) živi s nama.
Ona ima uznapredovalo Parkinsonovu bolest i živi kod nas već sedam godina, pa se ni moje najstarije dijete više ne sjeća vremena prije negoli je baka bila s nama.
Mi smo veoma neobična obitelj, s obzirom na to da je moja majka imala 42 godine kad me je rodila (a imam još dvoje mlađe braće), a ja i moj suprug vjenčali smo se u zreloj dobi, tako da, dok svi naši vršnjaci već imaju unuke, mi tek imamo djecu. Ispada da istodobno mijenjamo pelene i djeci i roditeljima. Da, to je teško. Ali je istodobno i zanimljivo. Posebice našoj djeci!
Htjela bih vam prenijeti pet pouka koje su moja djeca naučila od svoje bake.
1. Dostojanstvo ne ovisi o sposobnostima
Budući da moja majka ne može govoriti, moja djeca ne očekuju da im ona priča priče ili da im čita. Ona znaju da ako baka ostane sama u blagovaonici da bi mogla izvesti koju spačku, poput sipanja pahuljica u kavu. Znaju da, ako ostave uštipak bez nadzora, on će netragom nestati – bakina potreba za slatkim ne smanjuje se s godinama.
Ali sve to što ona čini ili ne čini za moju djecu nema nikakve veze. Baka je dio obitelji i gotovo! „B kao baka“ uvijek se koristi u igrama sa slovima, a ona je i neizostavan dio svake obiteljske fotografije.
2. Svatko je „teret“
Ništa od svakodnevnih potreba moje majke nije iznenađujuće ili odbojno za njih. Čak će ju i vatreno braniti ako ja na trenutak izgubim strpljenje s njom. Znaju da ona ima pelene, baš kao i njihov mali braco te njegovateljev mentalno zaostao sin. I svjesna su, a to je veoma važno, da postoji mogućnost da svatko od nas jednog dana treba pelene.
Ona to još ne mogu izraziti, ali itekako znaju da smo svi teret jedni drugima. Primjećuju da svaki odnos zahtijeva ulaganje. Svi odnosi traže žrtve – baš svi.
3. Nebo nije daleko
Djed je umro davno prije negoli sam upoznala svojeg muža, ali često govorimo o njemu i posebno ga se sjećamo na Dušni dan. Moja djeca znaju da djed živi u nebu. A budući da baka živi u dnevnoj sobi, a djed je „u nebu“, ona prirodno povezuju ta dva mjesta. Nebo ne može biti daleko! I često ga spominjemo u našim razgovorima. To je dobro, jer se trebamo uvijek sjetiti onoga što Pavao govori Hebrejima o „sidru duše“ i „unutrašnjosti iza zavjese“ (Heb 6, 18). (Pročitajte ponekada to poglavlje. Papa Franjo me je dirnuo tom slikom našeg sidra koje je učvršćeno u nebu. Nisam odmah shvatila da se radi o svetopisamskim riječima.)
4. Biti dio obitelji znači biti dio nečega divnoga. Ali to također znači katkad se čega i odreći
Mnoge okolnosti mogu djecu naučiti važne pouke o tome da se svijet ne vrti oko njih. Ako mora odustati od nekih aktivnosti zato jer ne mogu povesti majku sa sobom u kolicima, a nema tko ostati s njom kod kuće, to moju djecu potiče na razmišljanje. I zbog toga postaju bolji ljudi.
5. Jedan naraštaj odlazi, a drugi dolazi (Prop 1, 4)
Moja djeca često razgovaraju o tome kako će to biti kad ja budem baka, a oni budu roditelji. Također razumiju da će do vremena dok oni budu djedovi i bake, njihova baka već biti u nebu. Ona to znaju, mada sam uvjerena da im misao o smrti još uvijek nije posve jasna, jer još uvijek nisu doživjela smrt izbliza.
Ovaj sam tjedan razgovarala sa sinom. „Mama, kad ja budem djed, baka će već biti u nebu“, rekao mi je. „Da“, rekla sam na to (s obzirom na to da je već veoma slaba) i dodala: „Ona će biti u nebu i mnogo prije nego što ti budeš djed. To bi moglo biti već dok ti budeš imao, recimo, 26.“ „Neeeeee!“ uzviknuo je s nevjericom. „Ona će tada imati…“ i počeo je brojati na prste. Čekala sam da završi i pomislila da bi baka onda bila stara 102 godine. „Ljudi žive 102 godine, mama!“ izjavio je, sasvim uvjeren da baka još neće otići. „Da, poneki žive, srce. Ali ne svi. Nedostajat će nam kada ode u nebo, zar ne?“ Lice mu se je natmurilo, kao da mu je sama ta pomisao mrska. Ali onda je rekao: „Da… Ali će ona biti sretna što je s Bogom!“
Autor: Kathleen N. Hattrup (Aleteia.org)
Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)
