Pelanowski: Isus se povukao iz prvog plana povijesti da bi se svi ljudi uvjerili u to što će se dogoditi ako počnu graditi raj na zemlji Zar ne mislite, braćo i sestre, da je život pretežak? Svaki je križ koji nosimo pretežak, sve nas nadvladava – bijeda, bolesti, strah pred budućnošću, napuštanje obitelji, toliko raspadnutih brakova, nesigurnost, ratovi i još mnogo toga. Takvi znakovi koji nas sustižu dovode do toga da mnogo ljudi gubi volju za životom. Tko to sve može kontrolirati? Tko je Gospodin? Tko daje sigurnost? Mir? Ljubav? Tko nad svime time vlada?

Foto: Shutterstock

Uopće ne živimo u sigurnom svijetu. U svakom trenutku sve može nestati i svi su toga svjesni, iako to nitko ne priželjkuje. Uništenje Jeruzalema, najavljeno u proročanstvu Isusa Krista, o čemu pišu evanđelja, volimo tretirati kao priču davno minule prošlosti – pripovijest o tome kako je Tit 70. godine uništio sveti grad. Proročanstvo također govori o ponovnome Isusovu dolasku Isusa, ali razmišljajući o parusiji, njegov povratak interpretiramo kao nestvarno dalek čin. Sada možemo biti svjedoci uništenja, ako ne onoga ovozemaljskog, onda zasigurno svjetovnog sustava, koji milijarde drži u šaci i iskorištava. To se događa u našem vremenu.

Vulkan je prvo bljuvao vatru, u visine su sezali oblaci dima, iz kojih su nastali crni oblaci. Sakrili su sunce, a na grad su pale tisuće tona pepela i usijanih lapila, vulkanskih kamenih bombi. Vatra je ubijala ljude i uništavala domove. Plinovi su otrovali one malobrojne koji su se uspjeli spasiti. Sve je to trajalo tri dana…

Devet godina nakon uništenja Jeruzalema, u nekoliko dana, nestali su Pompeji. Nitko to nije očekivao. Mnoge ljude je zatrpao pepeo, živi su spaljeni. Vulkanska erupcija je 24. srpnja 79. godine izbrisala grad. Plinije Mlađi s užasom je opisivao tu katastrofu. Vulkan je prvo bljuvao vatru, u visine su sezali oblaci dima, iz kojih su nastali crni oblaci. Sakrili su sunce, a na grad su pale tisuće tona pepela i usijanih lapila, vulkanskih kamenih bombi. Vatra je ubijala ljude i uništavala domove. Plinovi su otrovali one malobrojne koji su se uspjeli spasiti. Sve je to trajalo tri dana. Sunce sakriveno oblacima prašine, kao što smo danas čitali u evanđelju, kao da je nestalo. Svi znaju da su Pompeji bili poput Sodome – jedno veliko leglo nemorala. Židovi i tada malobrojni kršćani smatrali su da je uništenje grada erupcijom Vezuva bila božja kazna za njegove stanovnike koji su se odavali grešnoj požudi. Zasigurno je na dan katastrofe kakav Židov ili poznavatelj Krista uspio u zid urezati: „Sodoma i Gomora“.

Godine 1884. Bartolo Longo je, ni više ni manje, nego u Pompejima počeo propagirati Pompejansku devetnicu, koja se sastoji od moljenja triju otajstava Krunice tijekom 54 dana. Iz Longa je, pod dojmom učinka te molitve u slučaju Fortune Agrelli, koja se nakon moljenja devetnice izliječila od neizlječive bolesti, izbio gorljiv zanos te je odlučio zasuti ljude molitvom koja će uništiti grešan život, bolesti, nesreće, brige. Longo je na mjestu Pompeja izgradio crkvu Majke Božje od Ružarija i tako je sve počelo. Čuda je bilo sve više. Tamo gdje je davno ljude pokoravao grijeh, sada pobjeđuje oslobođenje milosti, s neobičnim posljedicama. Obična krunica s nanizanim perlama u našim dlanovima može više nego što si možemo zamisliti.

Tko to sve može kontrolirati? Tko je Gospodin? Tko daje sigurnost? Mir? Ljubav? Tko nad svime time vlada? Isus se povukao iz prvog plana povijesti da bi se svi ljudi uvjerili u to što će se dogoditi ako počnu graditi raj na zemlji…

Krunicu možemo povezati s atomom. Građa atoma podsjeća na krunicu, raspoređenu u krug s križem u sredini, poput atomske jezgre, oko koje poput perlica kruže elektroni. Možda je to naivna usporedba, ali ipak mi se javlja takva asocijacija kada usporedim te dvije stvarnosti. Thomson je model atoma usporedio s kolačem s grožđicama, zašto ga onda ja ne bih mogao usporediti s perlama. Rutherford ga je usporedio s planetarnim sustavom, a zašto ja ne bih mogao sa sustavom krunice? Ne znamo kakvom snagom raspolažemo dok molimo Krunicu, možda jačom nego što ju u sebi skrivaju sile atoma?

Zar ne mislite, braćo i sestre, da je život pretežak? Svaki je križ koji nosimo pretežak, sve nas nadvladava – bijeda, bolesti, strah pred budućnošću, napuštanje obitelji, toliko raspadnutih brakova, nesigurnost, ratovi i još mnogo toga. Takvi znakovi koji nas sustižu dovode do toga da mnogo ljudi gubi volju za životom. Tko to sve može kontrolirati? Tko je Gospodin? Tko daje sigurnost? Mir? Ljubav? Tko nad svime time vlada? Isus se povukao iz prvog plana povijesti da bi se svi ljudi uvjerili u to što će se dogoditi ako počnu graditi raj na zemlji. Usmrćen je Bog, Isus je marginaliziran. Ljudi tvrde da ne postoji Bog, a vjera se počinje tretirati kao skup neznanstvenih uvjerenja – prema utjecajnim osobama, ljudi su izmislili Boga da bi se osjećali sigurnije. Ali Isus postoji i on će doći, jer nam je dao obećanje koje će se ispuniti i daje nam smjernice da bismo bili spremni za njegov dolazak. Bit će poput svijetla koje ukazuje na sve ljudske laži i na nepobožnost. Zračenje njegova milosrđa bit će prodornije od bilo kakve nuklearne eksplozije, iako to neće svi moći izdržati. Takva će svjetlost za većinu biti teška.

Odjednom će svi, kao na ekranu koji skenira savjest, vidjeti svoju nepobožnost. Svi će nagi, ne izvana, već iznutra, stati pred Božje oči. Koliko će ih to izdržati? Samo oni koji „treniraju“ stajanje za istinu

Razotkrivanje nečijih tajni može završiti psihotičnom epizodom, a što će se dogoditi s čovječanstvom kada zasja njegova svjetlost? Odjednom će svi, kao na ekranu koji skenira savjest, vidjeti svoju nepobožnost. Svi će nagi, ne izvana, već iznutra, stati pred Božje oči. Koliko će ih to izdržati? Samo oni koji „treniraju“ stajanje za istinu. Treniramo onda kada idemo na ispovijed. Borimo se sa samim sobom, govoreći istinu i tražeći oprost. Kada Gospodin oprašta grijehe na ispovijedi, oni su tako intenzivno osvijetljeni da prestaju biti vidljivi. Prestaju postojati u Isusovoj ljubavi. Ali većina živi u laži, u samoopravdanju i ne trenira stajanje za istinu za vrijeme ispovijedi. Takve u trenutku Isusova dolaska odjednom udara spoznaja vlastite krivnje – bit će toliko velika da je erupcija vulkana u usporedbi s njom sitnica. Bog nas osvjetljava svojim pogledom, zato je u Otkrivenju napisano da su njegove oči poput plamena vatre – spaljuju stidom. Skener na aerodromu, rendgen može osvijetliti svaki kovčeg, pa čak i čovjeka, da bi se provjerilo skriva li sumnjive predmete. Međutim Isusov pogled osvjetljava još dublje, do dna savjesti, čak i do sfere naših tajni koje ni sami ne znamo. Moramo vježbati upoznavanje s istinom o sebi, da ne bismo bili previše pogođeni sramom na dan njegova dolaska. Da se ne bismo osudili i da bismo izdržali istinu o sebi. Isus dolazi! Latinski naziv tog razdoblja, adventus, znači približavanje, dolazak. Što su bliže udarci koje dobivamo, to je bliži Isus. (…)

Iz knjige „Nema više vremena!“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.