Foto: Shutterstock
Otac Albert de Vogue, pišući o prvom koraku u obraćenju Alfonsa Gratryja, napisao je uvjerljive riječi, prije svega u njihovoj jednostavnosti. Kada je imao šesnaest ili sedamnaest godina, kada se javljaju pitanja o smislu života, Gratry, tada u internatu, ležao je na krevetu i prepustio se mašti: „Prvo se vidio kako je sjajno položio sve ispite i savladao sve seminare, dalje kako gradi uspješnu karijeru pravnika i političara, kako niže daljnje uspjehe i prima nagrade. Njegov san, mada ne posve altruističan, bio je moralan i idealističan: zastupao je pravdu, radio za dobro bližnjih, imao ženu i djecu koje je volio do ludila.
No, u tijeku sna, svaku sljedeću sliku pratilo je uvijek isto pitanje: i što dalje? U jednom trenutku lice mu se smrknulo: slijedila je mirovina, starost, nemoć i odlazak voljenih osoba. Na kraju je bila smrt. Došavši do tog mjesta, shrvani Gratry shvaća bijedu svih uspjeha o kojima je sanjao. Nije vjerovao u zagrobni život. Sva njegova radost osuđena je neizbježno na propast smrti. To ga je otkriće dovelo do potpunog očaja. I tada se iz dubine njegove duše razlegao krik prepun gorčine, svojevrstan vapaj za Bogom u kojeg nije vjerovao.”
U ovom životu treba učiniti sve kako ne bismo izgubili život vječni
Tko od nas jednog dana svog života nije postao svjestan činjenice da i uz najsretniju igru sudbine svatko od nas gubi. Pa zašto onda živjeti? Živi se kako bi se moglo živjeti vječno. Vječni život je život Boga. Kako bi se živjelo vječno treba ući u Božji život. U ovom životu treba učiniti sve kako bi se postigao život s Bogom. A prije svega učiniti sve kako ne bismo izgubili život vječni. Biti spreman sve napustiti kako ne bi izgubio šansu života vječnog. Sve na ovom svijetu je poput dima – prolazno. Sve prolazi, čak najvjernija ljubav i obećanja imaju svoj kraj i ostavljaju nas praznima. Kada u čovjeku gledamo ono što bismo trebali gledati u Bogu, nakon nekog vremena ostajemo u žednoj pustinji. Što tada? Prepuštamo se besmislu i ravnodušnosti, inerciji i sumnjama, jer smo ostali sami, napušteni, jer se tuđa blizina pokazala samo zabludom. Ne želim nabrajati sve razloge zašto se tako događa, želim samo posvijestiti i podsjetiti na evanđeoski savjet: što učiniti kako bismo u pustinji, osamljenosti, udaljenosti pronašli ispunjenje druge vrste. Je li moguće da svijet pripada samo onima kojima sve polazi za rukom? Zar su uistinu uspjeli oni koji su našli oslonac u ljudskoj ljubavi, profesionalnom uspjehu, u ispunjenju snova, u ljepoti svog tijela, u inteligenciji i vlastitim sposobnostima? Propovjednik piše: „Vidjeh sluge na konjima, a knezove gdje idu pješice kao sluge.” (Prop 10, 7). Ima ljudi koji se usprkos uspjehu osjećaju poniženi i sami, i onih koji se unatoč porazima osjećaju poput plemića. Uspinjući se po ljestvici društvenog uspjeha, možemo izgubiti vezu s obitelji; postajući poglavari možemo izgubiti prijatelje; postajući slavni i popularni ne možemo si dopustiti biti ono što jesmo. No biva i tako da nas napuštanje žene ili muža otvara na Božju ljubav, da po neprihvaćanju i ismijavanju drugih otkrivamo kako zapravo i ne moramo uvijek uspjeti. Tko spava na podu, ne može pasti s kreveta; tko sjedi na prijestolju, otkriva strah od ismijavanja! Istina je da uz Presveto Trojstvo u nama vlada i ne-sveto trojstvo: bog prestiža, bog vlasti i posjedovanja i bog ugode. Sanjamo o njemu čak i onda kada službeno priznajemo druge vrijednosti: poniznost, služenje i odricanje. Po mom mišljenju nema smisla odustajati ako u zamjenu ne primamo neko sjajno obećanje. Ima li smisla samo ofenzivno i euforično ostvarenje uvijek novih snova koji se ionako na koncu rasplinu? Postoji li kakvo Božje obećanje koje se posebno tiče vlastitog udaljavanja od ovog svijeta, po ograničavanju svojih snova, ambicija, razuma? Zar poraz nije prilika za refleksiju, uronjenost i otkriće dubljeg smisla? Što s onima kojima ništa ne uspijeva? Zar ih je i Bog odbacio i za njih ništa nema? Nije li u konačnici sam Isus doživio usamljenost i odbačenost? Što je tada otkrio? Kako je izlazio na kraj s neuspjehom?
Želiš prestati kukati sam nad sobom? Ne teži da se drugi oduševljavaju tobom…
Nekada je potrebno povući se, pa čak i bez riječi, kada već riječi gube na značenju, a ustrajnost u svojom stavu znači odumiranje duše. Treba se povući kako bi se sačuvala čista savjest. Postoje takve veze koje zovemo bolesnima. Ustrajanje u takvoj vezi čini da upadamo u destruktivno ropstvo. Dopuštamo da nas tko proguta kao muhu, kontrolira, ponižava, pogrđuje, ucjenjuje, guši pretjeranom brigom, da nas cijedi i naziva to ljubavlju! Jedini izlaz je okrenuti leđa i otići i tako se spasiti. Možda smo i mi bili nametljivi, nasilni, potpuno uvjereni da ljubimo… ali ako je netko otišao, nije li to možda znak da naša ljubav nije bila ljubav? I treba to prihvatiti, a ne se vrtjeti u krugu svojih predrasuda. Kukaju oni koji traže sve, samo ne Boga, jer Bog čeka na putu odricanja. Želiš prestati kukati sam nad sobom? Ne teži da se drugi oduševljavaju tobom, ostavi se snova o svojoj izvanrednosti i o uspješnom životu.
Odbacivanje drugih, podsmijeh, osuda, pogrde i uvrede, etiketiranje od bližnjih pokazuju se kao vrlo ljuta rana. Stigmatizacija ili progonstvo sredine. Što tada? Zar je tu kraj?
Isusova završna životna faza izgledala je upravo tako, a bio je to put do slave neba
Isusova završna životna faza izgledala je upravo tako, a bio je to put do slave neba. „Ljudi često slave onoga koga Bog odbacuje, a proganjaju i ponižavaju onoga koji je zadobio milost u Njegovim očima.“ Isus se nekada bez objašnjenja povlačio iz središta interesa, osobito onda kada ga je tko htio učiniti svojom maskotom. Herod je u vrijeme suđenja Isusu postavljao pitanja koja su bila mamac, stavljao Ga je na kušnju. Isus je imao priliku spasiti svoj život. Bilo je dovoljno zadovoljiti Herodovu znatiželju i reći koju sjajnu prispodobu. Herod bi ga tada zasigurno učinio svojim dvorskim mudracom – pticom u zlatnoj krleci. A Isus je šutio. Umro, ali nije postao ničije vlasništvo ili dio nečijeg plana. Isus je bio dio Očeva plana i nije mogao postati dio Pilatova, Kajfina ili Herodova plana. Za Isusa je čak i smrt u odbačenosti bila početkom života po Očevu izboru. Ovaj Ga svijet nije htio, ali On je izgradio svijet za one koji, poput Njega, nemaju svoje mjesto na ovoj zemlji. Nazvao je taj novi svijet Sveti Hram, čiji je kamen temeljac bio On sam – kamen zaglavni koji odbaciše graditelji. A ako je On bio odbačen, onda i oni koji se uznose Njime, također moraju pretrpjeti svojevrsnu odbačenost. Čak i u snažno potresnom susretu nakon Uskrsnuća, Isus govori Magdaleni: Ne zadržavaj me! Noli me tenere!, što neki tumače s Ne dotiči me se! Na ovom svijetu ne trebamo se zadržavati. (…)
Ulomak iz knjige „Odlasci” autora patera Augustyna Pelanowskog. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
O knjizi „Odlasci“
Vjerujem da Otac koji je na nebesima ima za svakoga od nas svoj plan i da je u stanju, sa svakog našeg puta, gdje god bili, vratiti nas k Sebi. A doći k Njemu – najveći je čovjekov uspjeh.
Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?
Ako naručujete iz Hrvatske, kliknite na gumb „Kupi knjigu”.
Ako naručujete iz inozemstva, kliknite na gumb „Kupi knjigu iz inozemstva”.
Ako želite pročitati više o samoj knjizi, ili ste je već pročitali pa je želite ocijeniti, molimo Vas da kliknite na gumb „Recenzija”. (Molimo Vas da ocjenjujete samo ako ste knjigu doista pročitali!)
