Foto: Shutterstock

Željela je imati glasovite ispovjednike

Prije nekoliko godina, u samostansku sobu za razgovor došla je jedna produhovljena dama koja je priznala kako joj je ambicija imati samo glasovite ispovjednike, jer svoje duhovno blago ne može povjeriti običnom svećeniku. Na sva usta je citirala Malu Tereziju, i to na francuskom. Nabrajala je nazive autora knjiga koje je pročitala u svom duhovnom životu. Imenovala je redom, jednu za drugom, duhovne obnove koje je pohađala u centrima duhovne formacije, pohvalila se s nekoliko prijateljstava s vrlo značajnim duhovnim vođama čija su lica često krasila naslovnice cijenjenih časopisa. Sve te riječi djelovale su poput ordena na grudima sovjetskog generala.

Kako se dugo mogu pretvarati da sam poput oca Pija ili drugo utjelovljenje Faustine Kowalske? Godinu, dvije, deset? Vjerojatna nijedna sfera ljudske aktivnosti nije tako izložena prijetvornosti, kao religija

S visoka mi je iznijela svoj ideal dajući mi do znanja kako mi čini iznimnu čast. Gledala me je tražeći neki znak zahvalnosti i pokorne obveze. Razmišljao sam kako bih je mogao „zadiviti“? Dubeći na glavi, priznanjem da nemam nikakvu titulu, zijevanjem ili grickajući nokte? Na koncu, bilo je dovoljno priznanje da apsolutno ne znam nijedan strani jezik. Sigurno je mislila da sam teški primitivac. Kojeg li olakšanja!

Čak i religija, i sve što ona sa sobom nosi, može biti iskorištena za samohvalu ili kako bi se osjećali boljima nego što u stvarnosti jesmo. No, zar zato postoji religija, kako bi same sebe ispunili izvanrednim samozadovoljstvom? Kako se dugo mogu pretvarati da sam poput oca Pija ili drugo utjelovljenje Faustine Kowalske? Godinu, dvije, deset? Vjerojatna nijedna sfera ljudske aktivnosti nije tako izložena prijetvornosti, kao religija. Zablude isparavaju tek onda kada nas stigne nevolja, kada smo stjerani na marginu, zanemareni, čak omalovažavani.

Dođe onamo djevica i reče: Oče, postila sam čak dvjesto tjedana za vrijeme kojih sam jela samo šest puta. Upoznala sam Stari i Novi Zavjet. Što mi je još činiti? Starac je upita…

Postoji jedna zorna pouka o o. Antunu: O. Antun pripovijeda. Jednog dana sjeđasmo u o. Arfata. Dođe onamo djevica i reče: Oče, postila sam čak dvjesto tjedana za vrijeme kojih sam jela samo šest puta. Upoznala sam Stari i Novi Zavjet. Što mi je još činiti? Starac je upita: Je li ti opomena na čast? Ona odgovori: Ne! Je li ti neuspjeh kao pobjeda, stranac kao obitelj, neimaština kao blago? Ona reče: Ne! Starac joj reče: Dakle, prevarila si samu sebe. Idi, radi, jer uopće nemaš ništa!

Kad me potjeraju s prvog kata bit ću sretan i s pogledom iz prizemlja. Kada sam doživio napuštenost, bez razloga sam bio čovjek bez nade; možda je bio samo slučaj da netko nije znao u meni pobuditi nadu? A možda se, evo, moram zamisliti gdje bih potražio nadu! Kada se sve moje životne snage uruše poput kule od karata, možda to i nije tako loše; možda tako bivam spašen od naivnog pouzdanja u sama sebe; možda je i dobro da je tako, jer sam tada pošteđen naivnog pouzdanja u ovom špilu?

Ne treba sve ići onako kako poželimo

Ne treba se s time pomiriti, niti se žaliti niti se osuđivati. Ne želim time reći da je potrebno psihološko prihvaćanje poraza, već da je potrebno otkriti jednu drugu pobjedu – oslobođenje od zablude koja se skriva u uvjerenju da je zadovoljstvo postignutim ciljevima koje smo si zadali, cilj našeg života. Oslobođenje od vlastitih maštarija i prijevara. Ne treba sve ići onako kako poželimo. Najbolje je ako naše kršćansko zvanje uopće ne teče prema našim zamislima.

Iz knjige „Odlasci“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete kupiti ovdje.