Foto: Shutterstock

Tko je takav anđeo čuvar za drugog čovjeka?

Isus prihvati i reče: „Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’” (Lk 10, 30 – 35)

Zašto baš Samaritanac? U hebrejskom jeziku ta riječ proizlazi od riječi šemer, koja označuje čuvara. Kao anđela čuvara? Ali tko je takav anđeo čuvar za drugog čovjeka? Tko je Anđeo nad Anđelima, Čuvar nad Čuvarima, netko tko pazi više od bilo koga na svijetu, tko se više brine od oca i majke, tko ima stalno otvoreno oko i nikada mu se ono ne zatvara – jedino možda tada kad nas ne želi postidjeti – tko je taj milosrdni Samaritanac?

Isus je taj!

Kad sam sjedio zamišljen nad tim pitanjem prije 32-ije godine, segnuo sam po Origenov komentar. Origen obraća našu pozornost na Ivanovo evanđelje. Što nam to govori Ivan u četrdeset osmom retku osmog poglavlja? Isus se svađa s farizejima, opovrgava njihovo mišljenje, njihove poglede, pojmove, zamišljanja o Mesiji, predbacuje im nevjeru i tvrdoglavost – i to je, jednostavno rečeno, svađa. I u jednom trenutku, kad ga ne mogu više uhvatiti ni u jednoj riječi, farizeji padaju u nekontrolirane emocije, razjaruju se – uobičajeno za čovjeka kada vidi da nikako ne može dokazati svoje tvrdnje. Takva osoba poseže tada za dokazom ad personam, u stilu: „Ružan si, glup si, takav si, ovakav si“ – ako čuješ da ti tko tako govori, to je onda znak da je tvoj sugovornik upravo progutao vlastiti rep i sam više ne zna kakve argumente koristiti. Tu imamo upravo takvu situaciju, Židovima nedostaje stvarnih dokaza i počinju grditi Isusa. I kao pogrda tada stupa: „Ne velimo li mi pravo da si ti Samarijanac i da si opsjednut zlim duhom?“ (Iv 8, 48) Ta rečenica jasno sugerira da to nije prvi put da je Isusu predbacivano da je on Samarijanac. To je, naravno, bilo izrečeno s nakanom omalovažavanja, a vjerojatno je dugo vremena Isusu dosađivano sličnim prozivanjima. Oni među vama koji su takve događaje doživjeli u životu, koji su bili prozivani od drugih, mogu se utješiti, jer je i sam Isus bio u takvim situacijama. To znači da je sam Isus Krist taj Samarijanac iz pripovijesti! On je čuvar tih ranjavanja! I čak ako mi zaobilazimo druge, on nas ne zaobilazi.

Svi su te zaobišli? Ne brini, ja neću!

Taj čovjek je bio gotovo na samom dnu, posumnjao je u sebe, bio je ranjen, nije vjerovao u sebe i u to da njegov život ima nekakav smisao. Neomiljen u obitelji, neshvaćen, možda nevoljen od majke ili oca, pobjegao je iz Jeruzalema. Bog ti po toj pripovijesti želi reći: „Ne boj se, već sam krenuo za tobom! Zaobišao te je u životu svećenik, zaobišli su te pobožni ljudi, ali ja te neću zaobići! Možda si se razočarao u svećeniku, možda si se razočarao u osobi na koju si računao, koja je bila religijski autoritet u tvojem životu, ali ja te zaobići neću!“ Gospodin se šeće i on dobro zna komu najprije prići. On zasigurno neće prići najprije k nekomu tko ne treba pomoć, ne! On će najprije prići k osobi koja je već izgubila nadu u pomoć, koja govori u sebi: „Sigurno me nitko neće spasiti!“ Samo s kime takvim Isus može u prvom trenutku porazgovarati.

Dubina Božjeg sažaljenja nad nama

Isus govori da se Samarijanac sažalio videći toga prebijenoga, ranjenoga, ležećega, polumrtvog čovjeka. Pritom je korištena grčka riječ splanhnidzomaj, koja označuje pomicanje utrobe, tako veliko i duboko sažaljenje da ga se osjeća u sebi na takav način kao da se svi organi premještaju. Prisjetite se gdje se još u Bibliji pojavljuje takva ista riječ. U istome Lukinu evanđelju, u 15. poglavlju, takva je pripovijest o ocu rasipnog sina. Ondje se otac, kad je izašao dočekati rasipnog sina, također duboko sažalio: „Dok je on još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti i pade mu oko vrata i izljubi ga.“ (Lk 15, 20) Tu Biblija koristi taj isti glagol. Kako li veliko mora biti to milosrđe da ga se osjeća na takav način, kao da se unutar tijela sve premješta? Samo majka, koja nosi ispod srca dijete, može to razumjeti kad se to dijete miče u utrobi. Milosrđe i blagoslovljeno stanje žene imaju puno toga zajedničkoga, jer milosrđe Božje rađa nas nanovo, kao da nas Bog ponovno stvara, ponovno donosi na svijet! Što se dublje stropoštamo, to se on dublje sažalijeva!

Ulomak iz knjige „Od uha do uha“ patera Augustyna Pelanowskog koja izlazi uskoro!