Pater Marko: Uzalud smo dobri i pobožni ako se naša dobrota osjeti samo na kućnim ljubimcima, a pobožnost u reda radi molitvi „Ne gledaj što i kako čine drugi: ti radi, danas radi, neumorno radi, usprkos pogreškama, padovima, krivim procjenama, neuspjesima i slabostima… Radi za Božje kraljevstvo na ovom svijetu! Našu vječnost će odrediti djela učinjena ovdje.”

Foto: Shutterstock

Nipošto ne bih htio moralizirati, ali pitam sada tebe, upravo tebe koji čitaš ove retke, koliko si ovaj tjedan potrošio/la na: mačju (pseću) hranu ili higijenu, na cigarete, na dnevne/tjedne novine, na kave/pivo s društvom, na nove aplikacije ili na slične stvari? Nije da ne smiješ, nije da ne trebaš, nije da te itko osuđuje ili da te prekorava. Stvarno ne. Ja sam, evo, nedavno se vraćajući s duhovne obnove, na pustoj cesti kroz šumu ugledao dva mačića, bačena i odbačena. Dva mala muška mačića, crna kao ugarak, sama kost i koža na njima, koji su domišljato nazvani Dinko i Vinko, prema imenima naših dvojice kandidata za samostan, fore radi. I nisam dugo razmišljao, odnio sam ih doma, zajedno s kuharicom njegovao u garaži, čak smo bili i kod stričeka doktora da ih očisti od nametnika; evo nakon nekoliko tjedana potpuno su oporavljeni i trčkaraju radosno po dvorištu, na sigurnoj udaljenosti od također crnog psa, koji podmuklo oblizuje očnjake, a budući da je bolesno ljubomoran na svakoga koga samo pogledam, moram na »dečke« dobro paziti da ne bi došli preblizu toga umiljatoga, ali ipak opakog terminatora. Dakle, hoću reći, volim životinje. Oduvijek volim životinje, volim selo, volim prirodu, volim životinjice koje ne grizu, ne ubadaju, ne prenose hepatitise (takve ne volim pretjerano). Volim popiti i kavu s jaranima. Cigarete mrzim užasno i grozno, pa ih shodno tomu, odmah izdimim. Šala mala ili nemala. Dakle ne moraliziram, gadi mi se moraliziranje, baš mi se ful gadi. Samo kulturno pitam, koliko smo novca u jednom tjednu potrošili na životinje, za vlastitu ugodu, za ovisnosti, a osobito za nešto što nam uopće nije potrebno (naprimjer, peta u nizu maska za mobitel, nova kremica za ruke, uz onih osam neotvorenih…)

‘Hoću reći ovo prije kamenovanja: uzalud smo dobri i pobožni ako se naša dobrota osjeti samo na kućnim ljubimcima, a naša pobožnost samo u kratkoj, povremenoj, reda radi molitvi, bez osjetnih djela’

Dakle, kada utvrdiš tu cifru, molim te da zbrojiš i sve one kune i eure koje si protekli tjedan ili mjesec dao onima koji pate kao svoj dar srca, kao vjernik kršćanin, kao čovjek koji suosjećaš i brineš, koji voliš prvo čovjeka a onda životinje, kao onaj ili ona koji bi voljeli da im se pomogne da su u sličnoj situaciji, kao ljudi koji ne podnose pretvaranja, mudrovanja, popovanja, lažne pažnje, »obećanja ludom radovanja« i svekolike masketine društvenoga, obiteljskoga, para(e)crkvenoga »idi u miru, gladan« filozofiranja. Kada usporediš i kada usporedimo ta dva iznosa (u novcu, hrani, potrepštinama, ali i u prisutnosti, zagrljaju, lijepoj riječi), lijepo dođi pred svetohranište ili raspelo, pa gukni nešto. U jezicima, ha-ha. Hoću reći ovo prije kamenovanja: uzalud smo dobri i pobožni ako se naša dobrota osjeti samo na kućnim ljubimcima, a naša pobožnost samo u kratkoj, povremenoj, reda radi molitvi, bez osjetnih djela. Poznato nam je da su drugi ljudi ponekad nezahvalni, i bezobrazni, i prgavi, i neuljudni, i odvratna ponašanja, i ophođenja i življenja. Ali zbog čovjeka je Bog postao čovjekom i samo čovjek u sebi nosi dušu, a ispod raznih nakupina ranjenosti i ranjavanosti kriju se uvijek i samo – djeca Božja, ljubljena. I to nas je naučila Majka Terezija, koja nije pravila nikakve razlike između ljudi, bez obzira na sve moguće obzire. Učila nas je, štoviše, da prvo ljubav trebaju i zaslužuju – djeca. »U očima djeteta vidim Boga«, govorila je. »Svaki će rat prestati, kad prestane rat protiv djece… Ako je moguće učiniti abortus, onda je zaista svako zlo moguće…«

Sve što imaš, dobio si, a dobio si da dijeliš i onima koji nemaju. Našu vječnost će odrediti djela učinjena ovdje

Neki sam dan u parku promatrao tri postarije gospođe koje su šetale pse, a jedna je, jedva se sagnuvši, jadna, umalo pala na tlo, u namjeri da vrećicom pokupi kakicu ljubimca. Niti se čudim, niti sam komentirao, niti me, uostalom, briga. U srcu sam jedino zahvalio Gospodinu na mojim bakama, koje su nas unuke vodile za ruku, njihale, hranile, prematale, učile moliti. Uistinu volim životinje, čak se ni konja ne bojim, žao mi je što je djevojka sokolu zulum učinila, a mali zeko imao problema s potočićem, ali još više volim djecu, neizmjerno više, i beskompromisno više, i nitko me neće uvjeriti da su djeca teret, opasnost ili bolest, sramota ili slučaj te da ih stoga ne trebamo toliko. Zato bih volio također da mnogo više onih koji vjeruju u Isusa Krista raspetoga ima i daruje svakako više vremena, ljubavi, hrane i odjeće, razumijevanja za velike i za male ljude, negoli za životinje i zvijeri. Ali to je samo želja i osobno razmišljanje, koje nikoga ne obvezuje, niti osuđuje. Zapravo, završavajući ovaj pseudo moralno-teološki monolog, gotovo sam siguran da njegovanje jednoga slatkoga ili gorkoga cucka ili kera danas više stoji nego njega jednog novorođenčeta; smjeram na posebnu njegu, koju imaju neki posebni kućni ljubimci. Mislim da je i kazna za »ubojstvo psa« veća nego, naprimjer, usluga pobačaja. O, dođi, dođi Gospode Isuse! (»A ja, kada ponovno dođem, hoću li naći vjere na zemlji?«)

Svaka pretjeranost je, u biti, loša, osim pretjeranosti u milosrđu prema uništenomu, slomljenomu, prezrenomu čovjeku. Ako mi kršćani nećemo ispravno ljubiti bližnje, tko će onda? Sve što imaš, dobio si, a dobio si da dijeliš i onima koji nemaju. Našu vječnost će odrediti djela učinjena ovdje. Plemenitost prema drugima izgrađuje tebe i tvoje. Ona je najbolje svjedočanstvo ljubavi prema Bogu. Ne gledaj što i kako čine drugi: ti radi, danas radi, neumorno radi, usprkos pogreškama, padovima, krivim procjenama, neuspjesima i slabostima… Radi za Božje kraljevstvo na ovom svijetu! Čini milosrđe, budi utjelovljeno milosrđe, daruj milosrđe, trpi za milosrđe. To je raj na zemlji, to je put, to je blagoslov! (…)

Iz knjige „Iznad tebe zora sviće (spasi dušu svoju, dok još možeš)” autora p. Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje.