Foto: Shutterstock
»Vi često u Crkvi govorite uzvišeno, ali nejasno, mi bolno osjećamo tu razliku, kao da je vaš govor odvojen od naših života… Nekako službeno i formalno…«
Molim te, čitatelju, moli za moje obraćenje. Pitao sam svoju mudru i sposobnu, umiljatu i još nezavršena fakulteta najdražu (jedinu) seku, kao urbanu i ponešto subkulturalnu predstavnicu mladih današnjice, što joj se temeljno ne sviđa kod nas crkvenjaka. Odgovorila je odmah: »Vi stalno nešto čitate«. Nisam imao odgovora na ovaj odgovor. Je li moguće da mnogi ne mogu nijednu molitvu reći iz srca? Da primamo samo u određeno vrijeme u naše urede? Da nam je »sekta« sve što traje dulje od sat vremena i gdje ljudi s izrazima ljubavi (suze, osmijeh, zagrljaj, radost) pristupaju Bogu o kojemu govorimo da je Ljubav? Je li moguće da smo tako zauzeti, da nemamo ni jedan sat tjedno da se klanjamo najvećoj Svetinji, Gospodinu – hostiji? Zato nam je Papa i ovdje jedan putokaz, jedan znak: on manje »čita«, više radi i govori iz srca pa ako i nije svima po volji, njegovo srce otvorilo je milijune za Isusa jer je evanđeoski jednostavno, a opet u Sili odozgor, dao Isusovo srce svijetu. »Vi često u Crkvi govorite uzvišeno, ali nejasno, mi bolno osjećamo tu razliku, kao da je vaš govor odvojen od naših života… Nekako službeno i formalno…«, tužio mi se jedan praktični i dobri vjernik. Lijepo sam mu objasnio da biskupa nazivamo »preuzvišeni« pa tako mora i nastupati, ha, ha, neka mi se ne zamjeri, šala mala.
Aman, bolan, onda su nam čuda danas još deseterostruko potrebnija!
Mislim da trebamo učiti kako imati više milosrđa i mi prema laicima i laici prema svećenstvu. Trebamo paziti »…da se naša vjera ne temelji na ljudskoj mudrosti nego na snazi Božjoj« (1 Kor 2,5) jer tako nas poučava sv. Pavao, čije se »riječi i propovijedanje nije sastojalo u uvjerljivim riječima mudrosti, već u očitovanju Duha i snage«. (4) Ima nešto u tome, kao da se danas osobno bojim propovijedati o nadnaravnoj strani vjere, o mističnim iskustvima svetih (Pater Pio, Marta Robin, Alexandrina da Costa, Charbel Maklouf, sestra Faustina…) o čudesima i znamenjima, o svemu što nam Pismo tako jasno, često i snažno govori. Nama kao da je to postalo neki čudan SF, nešto »od prije potopa«. Kao da se sramimo toga. Učimo djecu da »u pola noći znaju deset Božjih zapovijedi, inače nema prve pričesti«, a ta ista djeca uglavnom ne znaju razgovarati sa živim Isusom. Kažu neki uvaženi teolozi da su čuda bila potrebna samo u početku, u prvim stoljećima kršćanstva jer je bilo nužno da pogani povjeruju Riječi koja bi se očitovala po znacima iscjeljenja i oslobađanja od zloduha i raznih okova. Aman, bolan, onda su nam čuda danas još deseterostruko potrebnija!
Ma dajte, tko me to mnogo poštuje?
Možda bi čudo bilo i da priznamo svoje slabosti i zavapimo za milosrđem. Nije ni to lako, osobito ako nosimo neku titulu ispred imena. Kao ja: mnogopoštovani. Ma dajte, tko me to mnogo poštuje? Tko zaista, uistinu danas ljubi Majku Crkvu? Bit ću iskren do bola pa makar me i zaboljelo: samo sam u molitvenim, karizmatskim i neokatekumenskim zajednicama čuo stvarnu molitvu iz srca za nas pastire. Baš od onih koji su često marginalizirani i osuđivani. Možda nije tako svugdje, ali u onih 857 zajednica kojima sam služio, bilo je upravo tako. I naše bake mole krunice za nas. Hvala im! Pravo poštivanje crkvena autoriteta ima samo onaj tko za nas moli srcem i tko nas ljubi u istini, milosrdno, ali i zdravom kritikom. Mi mnogi kažemo: »Za naše pastire… Usliši nas, Gospodine«, ali izvan crkve… Ne prozivam i ne kritiziram (osim sebe slabog), samo izražavam svoju želju da se svi preispitamo i da postanemo milosrdni. Nije li to u redu? (…)
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
