Foto: Shutterstock

Može li se ikad dogoditi da jedan papa, nakon što se obrati na Evanđelje, napusti službenu Crkvu? Koliko god zvučala apsurdnom, ta je pretpostavka upravo ono što se dogodilo u  počecima kršćanstva. Luka pripovijeda u Djelima apostolskim o mučnom Petrovu obraćenju, koje je Isus zajamčio ovim riječima: „Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću“ (Lk 22,32). Evanđelist donosi etape dugog puta Petrova obraćenja, koje je započelo njegovim prihvaćanjem pogana, kada je shvatio da nijednog čovjeka ne treba zvati „okaljanim ili nečistim“ (Dj 10,28). Zakon je bio taj koji je stvarao razlike između osoba koje Bog prihvaća i onih koje isključuje, a ne Gospodin. Ta je Petrova otvorenost poganima izazvala bijesnu reakciju gorljivih čuvara pravovjerja, koji su ga pozvali  u Jeruzalem da bi im položio račun o onome što je učinio, te su mu prigovarali govoreći: „Ušao si k ljudima neobrezanima i jeo s njima!“ (Dj 11,2-3). Veliki su problemi religija uvijek glupi i temelje se ni na čemu, u ovome slučaju na prepuciju, zbog kojega je nastala svađa koja je umalo uništila prvu Crkvu (Dj 12,5-12).

Oslobođenje u zatvoru

Herodu Agripi koji je podržavao farizeje, bila je to prilika da udari crkveni vrh. Tek toliko da vidi reakcije; mačem pogubi Jakova, brata Ivanova (Dj 12,2) i „vidjevši da je to drago Židovima, uhvati i Petra“ (Dj 12,3), s namjerom da ga nakon Pashe pogubi. Zatvor je bio providonosan za Petra, jer ga je doveo do njegova cjelovitog obraćenja i shvaćanja da su pravi okovi, oni kojih se još teže osloboditi, unutarnji – robovanje religijskoj ideologiji ukorijenjenoj u dubinu bića. No, bio je potreban Gospodinov zahvat da oslobodi Petra, ne samo zatvorskih okova, nego i „od svega onoga što je židovski narod očekivao“ (Dj 12,11). Ono što su Židovi očekivali i što je nekad Petar hrabro očekivao, bio je Mesija – ratnik, pobjednik. Taj je zatvor pritiskao Petra i sprječavao ga da slobodno slijedi Isusa, što ga je dovelo do toga da ga zataji (Lk 22,54-62).

Petar se distancirao od svoga naroda i njegova očekivanja, te se po izlasku iz zatvora nije uputio u službenu Crkvu u Jeruzalemu, što bi bilo za očekivati, a kojom je već upravljao Jakov, „Gospodinov brat“ (Mk 6,3; Gal 1,9). Ultrakonzervativac i ljubitelj Židova, zbog činjenice da je Isusov brat, Jakov je htio iskoristiti svoje rodoslovno pravo u Crkvi koja se rađala u Jeruzalemu, kojom je autoritativno predsjedao (Dj 15,13-21) i koja je strukturirana po židovskom hijerarhijskom modelu s apostolima koji su ostali vezani za Mojsijev zakon i starješinama koji upravljaju dobrima zajednice. To je grupa koja se ne razlikuje od mnogih struja judaizma i koje se tolerira i ostavlja na miru. Zbog toga Isusovi sljedbenici kao takvi niti neće biti prepoznati u Jeruzalemu, nego u Antiohiji, gdje će po „prvi puta učenici biti nazvani kršćanima“ (Dj 11,26). U Antiohiji, umjesto apostola i starješina, bit će proroci i učitelji koji će oblikovati i naučavati Kristovu poruku.

„Idealni model Crkve“

Petar, „kad je to uočio, zaputi se u kuću Marije, majke Ivana nazvanog Marko. Ondje se mnogi bijahu sabrali i molili“ (Dj 12,12). Nakon Stjepanova smaknuća i razilaženja vjernika grčkog jezika (Dj 8,1-3), u srcu judeo-vjerničke Crkve, došlo je do razjašnjenja: apostoli, koji nisu doživjeli progon, ostali su utvrđeni u službenoj Crkvi u Jeruzalemu, dok su se vjernici otvoreniji prema poganima, ujedinili oko Ivana Marka, evanđelista, koji jamči Isusovu poruku. Preko tri osobe Luka prikazuje idealni model Crkve: kuća je Marijina, što znači da žena predsjeda zajednicom. Marija je (Ivanova) Markova majka; majka autora evanđelja koje nosi njegovo ime. Potom je tu Ruža, sluškinja. Dakle, Crkva koja je neprestano molila za Petra (Dj 12,5) i kojoj se on sad upućuje, temelji se na evanđelju (Ivana Marka), a njome predsjeda ljubav (Marija, majka), i očituje se kroz služenje (Ruža, sluškinja).

Veliko je iznenađenje izazvao Petrov dolazak na vrata, toliko da mu Ruža nije otvorila! A kad su mu napokon otvorili, „ostadoše izvan sebe“ (Dj 12,16). Molili su za njegovo oslobođenje, ali nisu mogli vjerovati da on, koji je bio najviši predstavnik Crkve u Jeruzalemu, kuca na vrata njihove male zajednice. Nakon što im je ispripovijedao o svome oslobođenju, Petar govor zaključuje ovim riječima: „Javite to Jakovu i braći“ (Dj 12,17). Petar nema namjeru komunicirati s Jakovom i službenom Crkvom koje se sad oslobodio, ali ju izvještava o procesu oslobođenja koji je doživio. Petar „onda izađe i ode u drugo mjesto“ (Dj 12,17) –  njegovo je obraćenje dovršeno, a tako i njegovo oslobođenje.

Alberto Maggi, brat Reda Marijinih slugu, studirao je na Papinskim teološkim sveučilištima Marianum i Gregoriana u Rimu, te u Biblijskoj i arheološkoj francuskoj školi u Jeruzalemu. Utemeljitelj je Centra za Biblijske studije (Centro Studi Biblici) „G. Vannucci“ u Montefanu (Macerata); bavi se širenjem svetopisamskih tekstova koje uvijek tumači u službi pravednosti, a nikada u službi moći.

Autor: Alberto Maggi

Prevela: Jasmina Juroš