Foto: Pixabay
Papa Franjo u video-poruci progovorio je o don Lorenzu Milaniju, svećeniku, učitelju i odgajatelju, Kristovu svjedoku i zaljubljeniku u Crkvu, koji je svoj život posvetio odgoju mladih i brizi za potrebite.
Don Lorenzo Milani bio je Kristov svjedok, uvijek na strani posljednjih, i zaljubljen u Crkvu, iako je zbog svojih stajališta, koja je u njegovo vrijeme bilo teško shvatiti, imao nesuglasica s crkvenim vlastima – tim se riječima papa Franjo, u jednoj video-poruci, spomenuo toga učitelja i pisca, priora u Barbiani, malenom planinskom mjestu toskanske pokrajine Mugello, gdje je pokrenuo školu za najsiromašnije. Papa Franjo je u poruci ocrtao lik don Lorenza Milanija, toga svećenika iz Toskane, koji je preminuo prije 50 godina, 1967., kad je imao samo 44 godine.
Kao odgajatelj i učitelj nedvojbeno je imao originalne načine rada, katkada prenapredne, pa ih je stoga bilo teško shvatiti i odmah prihvatiti. Budući da njegovi roditelji nisu bili vjernici, bili su antiklerikalci, njegov ga je odgoj u obitelji navikao na intelektualnu dijalektiku i iskrenost koji su ponekad izgledali pregrubi, kada nisu bili obilježeni pobunom – rekao je Papa.
Obratio se kada je imao 20 godina
Don Milani se obratio kada je imao 20 godina, ali je uvijek, i kao svećenik, zadržao obilježja stečena u obitelji, a to mu je – primijetio je papa Franjo – prouzročilo pokoju nesuglasicu i iskru, kao i nerazumijevanje s crkvenim i građanskim strukturama, i to zbog njegova prijedloga o odgoju, njegove osobite naklonosti prema siromašnima, i zaštite priziva na savjest – kazao je Sveti Otac te dodao – Povijest se uvijek ponavlja.
Volio bih da ga se sjećamo prije svega kao vjernika, zaljubljenoga u Crkvu, iako ranjenoga, i zanesenoga odgajatelja s viđenjem škole koje mi se čini odgovor na potrebe srca i uma naše djece i mladih – rekao je Papa te podsjetio kako je don Milani sanjao školu koja otvara um i srce stvarnosti, školu u kojoj učenici uče učiti.
Sjena križa često se pružala nad životom don Milanija
Bio je nemiran čovjek, ali njegov nemir nije bio plod pobune, nego ljubavi i nježnosti prema njegovim mladima, prema njegovu stadu, zbog kojega je trpio i borio se kako bi mu dao dostojanstvo koje je – prema Papinim riječima – katkada bilo uskraćeno. Njegov je nemir bio duhovni, potican ljubavlju prema Kristu, prema Evanđelju, prema Crkvi, prema društvu i školi koju je uvijek sve više sanjao kao ‘poljsku bolnicu’ kako bi išao u pomoć ranjenima, i zaštitio marginalizirane i odbačene.
Sjena križa često se pružala nad životom don Milanija – istaknuo je Papa – ali on se uvijek osjećao sudionikom uskrsnoga Kristova otajstva i Crkve, i to toliko da je svojemu duhovnom ocu izrazio želju da njegovi dragi vide kako umire jedan svećenik. Trpljenje, zadobivene rane, Križ, sve to nije nikada u njemu zasjenilo svjetlo uskrsloga Krista, jer je imao samo jednu brigu, da njegovi mladi rastu otvorena uma i gostoljubiva srca punoga samilosti; da budu spremni sagnuti se nad najslabije i pomoći potrebitima, kako poučava Isus (usp. Lk 10, 29-37), ne gledajući koje je boje njihova koža, kojim jezikom govore, ili kojoj kulturi i vjeri pripadaju – istaknuo je papa Franjo.
Izvor: Vatikanski radio; Book.hr
