Foto: Shutterstock
Učimo od Isusa povjeravati se Ocu u kušnjama. Ovih tjedana razmišljamo o molitvi „Oče naš“. (…) Zaustavimo se na nekim riječima kojima se Isus tijekom muke molio Ocu. Prvi zaziv dolazi nakon Posljednje večere, kada Gospodin podigne oči prema nebu i reče: „Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga – i onda – proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo“ (Iv 17,5.5).
Neka Isusova molitva postane naša
To je paradoksalan zahtjev, jer muka je pred vratima, a Isus traži slavu. O kakvoj se slavi radi? – upitao je Papa i protumačio – Slava u Bibliji ukazuje na Božju objavu, ona je prepoznatljiv znak Njegove spasiteljske prisutnosti među ljudima. Sada je Isus onaj koji na konačan način pokazuje Božju prisutnost i spasenje. To čini u muci; podignut na križu, On se proslavlja (vidi Iv 12,23-33). Tamo Bog konačno objavljuje svoju slavu; skida posljednji veo i zadivljuje nas kao nikad prije. Naime, otkrivamo da je Božja slava sva ljubav: čista ljubav, luda, nezamisliva, izvan svih granica i mjera.
Neka Isusova molitva postane naša. Molimo Oca da skine veo s naših očiju kako bismo ovih dana, gledajući na Raspetoga mogli prihvatiti da je Bog ljubav – potaknuo je Sveti Otac i primijetio – Koliko smo ga puta zamišljali kao gospodara, a ne Oca, koliko smo ga puta doživljavali kao strogoga suca, umjesto milosrdnog Spasitelja! No Bog na Uskrs uklanja udaljenosti, objavljujući se u poniznoj ljubavi koja zahtijeva našu ljubav. Dakle, dajemo mu slavu kada živimo čineći sve s ljubavlju, kada sve radimo srcem i kao da je za Njega (vidi Kol 3,17). Istinska je slava, slava ljubavi, jer ona je jedina koja svijetu daje život.
Naravno, ta je slava suprotnost svjetovnoj slavi koja dolazi kada nam se netko divi, hvali nas, plješće i kada smo u središtu pozornosti – rekao je papa Franjo i istaknuo – S druge strane, Božja je slava paradoksalna; bez pljeska i publike. U središtu nije naš JA, nego drugi. Naime, na Uskrs vidimo da Otac proslavlja Sina dok Sin proslavlja Oca. Nitko ne proslavlja samoga sebe. Danas se možemo zapitati: „Kakva je to slava za koju živimo? Naša ili ona Božja? Želimo li je samo primati od drugih ili također darivati drugima?“
Najveći problem nije bol, nego…
Nakon Posljednje večere Isus ulazi u Getsemanski vrt i tamo se moli Ocu – rekao je Papa i nastavio – Dok učenici ne mogu ostati budni i dok Juda dolazi s vojnicima, Isus počinje osjećati „strah i tjeskobu“. Proživljava svu tjeskobu zbog onoga što ga čeka: izdaja, prezir, patnja i neuspjeh. Tužan je i tamo, u bezdanu, u onoj dezolaciji, upućuje Ocu najnježniju riječ: „Abba“, to jest Oče (vidi Mk 14,33-36). Isus nas uči da u kušnji zagrlimo Oca, jer u molitvi koju upućujemo Njemu postoji snaga koja daje da i u boli idemo naprijed.
U naporu molitva je olakšanje, povjerenje i utjeha – rekao je Sveti Otac i dodao – Kada ga svi napuste, u nutarnjoj dezolaciji, Isus nije sam, On je s Ocem. Međutim, mi u svojim Getsemanijima često izabiremo biti sami, umjesto da kažemo „Oče“ i da se prepustimo Njemu kao Isus, da se povjerimo Njegovoj volji koja je naše istinsko dobro. No, kada u kušnji ostajemo zatvoreni u sebe, kopamo tunel unutra, bolan put okrenut sebi koji ide samo u jednom smjeru, sve dublje u nas same.
Najveći problem nije bol, nego na koji način se suočavamo s njom – rekao je papa Franjo i napomenuo – Samoća ne nudi izlaz; molitva da, jer ona je odnos i pouzdanje. Isus sve povjerava Ocu, donosi mu ono što osjeća i u borbi se oslanja na Njega. Kada uđemo u svoje Getsemanije, svatko od nas ima svoj Getsemani, ili ga je imao ili ćemo ga imati, zapamtimo to; kada uđemo u svoj Getsemani, sjetimo se moliti: „Oče“.
Na vrhuncu boli, ljubav doseže vrhunac
Na kraju Isus za nas upućuje Ocu treću molitvu: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34) – citirao je Sveti Otac i naglasio – Isus moli za one koji su prema Njemu bili zli i za svoje ubojice. Evanđelje navodi da se ta molitva događa u trenutku raspeća. Vjerojatno je to bio trenutak najoštrije boli kad su Isusu zabili čavle u zapešća i stopala. Tu, na vrhuncu boli, ljubav doseže vrhunac; dolazi praštanje, to jest dar na beskonačnu potenciju koji razbija krug zla.
Moleći ovih dana „Oče naš“, možemo tražiti jednu od tih milosti: živjeti svoje dane za slavu Božju, odnosno živjeti s ljubavlju, znati se prepustiti Ocu u kušnjama i reći mu Oče, te u susretu s Njim naći oproštenje i hrabrost za praštanje. Obje stvari idu zajedno. Otac nam oprašta, i daje nam hrabrost da možemo opraštati – zaključio je papa Franjo.
Iz prošlogodišnje kateheze tijekom opće audijencije.
Izvor: Vatican News
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
