Foto: Shutterstock
Glavni govor održan na Paneuropskoj konferenciji o oslobađanju, Hochaltingen, Bavaria, Njemačka – 30. rujna 2002.
Kako nailazimo na slučajeve ljudi koji su po svoj prilici opsjednuti ili tlačeni te bi stoga trebali oslobođenje?
Prvo pitanje s kojim se mi koji smo u službi oslobađanja susrećemo jest: Kako nailazimo na slučajeve ljudi koji su po svoj prilici opsjednuti ili tlačeni te bi stoga trebali oslobođenje? Ovo pitanje često postavljaju ljudi koji ne vjeruju da đavli postoje, pa na ljude koji su u službi gledaju kao naivce sklone vidjeti đavla svuda oko sebe. Takav je stav vladao i na petodnevnom seminaru na temu „Evanđelja danas” što ga je grupi od dvjestotinjak svećenika Bombajske nadbiskupije prije nekoliko godina držao jedan od najistaknutijih bibličara Indije. U određenom trenutku svog učenog predavanja, ustvrdio je kako se mnoga čudesa u Evanđeljima mogu objasniti na prirodan način, kako anđeli zapravo ne postoje, te da, naravno, đavli definitivno ne postoje. U potporu svome stajalištu predočio je dva razloga: kao prvo, tvrdnje o demonskoj opsjednutosti u Evanđeljima samo su odražavale jezični izričaj i kulturološko shvaćanje onog vremena o stanjima gdje se zapravo radilo o epilepsiji i emocionalnom poremećaju.
„Kad je moj svjetonazor bio primitivan, a moja se plodna mašta hranila pričama o zlim dusima, i bila u strahu da bi me svaki čas mogli zaskočiti đavli, ja ih uopće nikad nisam vidio. No, kad je mnogo godina kasnije kao posljedica mojih filozofskih, teoloških i svetopisamskih studija u Rimu moj svjetonazor postao vrlo racionalan, u svojoj pastoralnoj službi počeo sam đavla susretati svugdje i gotovo svaki dan”
Kao drugo, nečije razumijevanje takvih slučajeva zavisi o čovjekovu svjetonazoru. Čovjek primitivnog svjetonazora svugdje je vidio đavla. Za razliku od toga čovjek racionalnog svjetonazora nigdje neće vidjeti đavla. Svih onih 200 svećenika s osmijehom je pogledalo prema meni kao da me hoće izazvati da odgovorim tom glasovitom profesoru Svetog Pisma. Ja sam na sve šutio, no nakon predavanja sam zamolio profesora da mi dopusti da govorim samo dvije minute prije njegova sljedećeg izlaganja. Evo kako sam odgovorio: „Kad je moj svjetonazor bio primitivan, a moja se plodna mašta hranila pričama o zlim dusima, i bila u strahu da bi me svaki čas mogli zaskočiti đavli, ja ih uopće nikad nisam vidio. No, kad je mnogo godina kasnije kao posljedica mojih filozofskih, teoloških i svetopisamskih studija u Rimu moj svjetonazor postao vrlo racionalan, u svojoj pastoralnoj službi počeo sam đavla susretati svugdje i gotovo svaki dan”. Nakon što sam se izjasnio, sjeo sam popraćen aplauzom svojih kolega svećenika. Završivši svoje izlaganje, profesor mi se obratio riječima: „Mislim da ću morati preispitati svoja stajališta o ovom predmetu”.
Služba oslobađanja zato započinje kad čovjek dođe u dodir s nekim tko je po svemu sudeći pod demonskim utjecajem. To se može dogoditi kad neka osoba, često po prvi put u svom životu, na čudan, možda i nasilan način reagira na slavljenje i hvalu pune pomazanja, ili na evanđeosku poruku, ili na molitvu za ozdravljenje. To se također može dogoditi kad neka osoba zatraži pomoć radi nekog učestalog problema kao što je glavobolja, ili strah, ili poriv na samoubojstvo, ili ovisnost o drogi, ili propali brak. Može se dogoditi da se kod te osobe pojavi određena reakcija na molitvu, ili se prilikom njena ispitivanja može osjetiti da se u tom slučaju ispod površine skriva nešto veće. Moramo izbjegavati krajnosti – s jedne strane nevjerovanje da đavao uopće postoji, čime se sve pripisuje prirodnim ili osobnim uzrocima, a s druge strane vjerovanje da je on svugdje, čime se svaka nesreća i svaki problem pripisuje njemu. Čak i simptomi poput glavobolje mogu biti uzrokovani tjelesnim, ili psihološkim, ili emocionalnim, ili pak đavolskim uzrokom. Crta razgraničenja između psihološkog i đavolskog tako je tanka da se možemo zabuniti u ovom ili onom smjeru. Dopustite stoga da se poslužim primjerom jednog slučaja kako bih ilustrirao potrebu i proces oslobođenja.
U svojoj službi ja rijetko preuzimam tu inicijativu, ako je uopće ikad i poduzmem, no često i bez mog pitanja đavao govori te mi tako pritisnut snagom Duha Svetoga daje i nehotice informaciju koja mi je jako potrebna. U ovom mi je slučaju rekao da je ta žena još u srednjoj školi svakodnevno tijekom pauze za ručak dolazila k njemu u potrazi za mirom i – on je u nju ušao. Stotine mladih ljudi dolaze…
Prije molitve za oslobođenje: Prilikom službe ozdravljanja koju sam vodio jedne nedjelje u Biskupijskom pastoralnom centru, kako sam to uvijek činio dok bih boravio u Bombaju, neka mlada žena koja je bila sa svojim djetetom i svekrvom, zamolila me da molim za nju zbog njene glavobolje. U uobičajenom slučaju prije same molitve bio bih joj postavio neka pitanja da pronađem uzrok njene glavobolje. No, kad čeka veliko mnoštvo drugih ljudi, situacija vas natjera da preskočite čak i vlastita pravila, te počnete moliti bez odgovarajućeg razlikovanja ili pripreme. Zato sam i ja tada jednostavno položio ruke na nju – misleći da se radi o uobičajenoj čestoj glavobolji. No tek što sam joj sasvim lagano dotaknuo glavu, snažna ju je sila odbacila na pod. Trojica mladih snažnih muškaraca iz moga tima zajedno sa mnom morali su je pritisnuti o pod i držati jer se Zli očitovao izvanrednom snagom i silinom i nevjerojatnom mržnjom u očima. A onda, dok sam molio za nju, tražeći više pravo razlikovanje nego oslobođenje, Zli je počeo govoriti.
Često se postavlja pitanje „Treba li govoriti s đavlom da bi se došlo do bilo kakve informacije u slučaju koji je pred nama?” O tome postoje dva ili tri različita mišljenja. U svojoj službi ja rijetko preuzimam tu inicijativu, ako je uopće ikad i poduzmem, no često i bez mog pitanja đavao govori te mi tako pritisnut snagom Duha Svetoga daje i nehotice informaciju koja mi je jako potrebna. U ovom mi je slučaju rekao da je ta žena još u srednjoj školi svakodnevno tijekom pauze za ručak dolazila k njemu u potrazi za mirom i – on je u nju ušao. Stotine mladih ljudi dolaze iz Europe u Indiju u potrazi za mirom, i u tom traganju odlaze čudnim osobama s upitnim rješenjima. Ali za kakvim mirom? I uz koju cijenu?
Isus je rekao: „Dajem vam mir kakav vam svijet ne može dati, svoj mir vam dajem”. Sv. Pavao kaže da nam Isus daje mir koji nadilazi spoznaju, a zapravo sam Isus je naš mir.
Kad je bila u srednjoj školi, umrla joj je majka, i budući da je bila jedino dijete, osjećala se vrlo usamljenom. Tijekom odmora za ručak u toj samostanskoj školi u Bombaju, nikad se nije družila ni igrala s drugim djevojčicama. Umjesto toga, ona bi odlazila u mali hram u obližnjoj uličici…
Kad se uz moju pomoć ta žena povratila k svijesti – nije bila svjesna što joj se događalo – postavio sam joj nekoliko pitanja i dobio potvrdu da je točno ono što mi je Zli rekao. Kad je bila u srednjoj školi, umrla joj je majka, i budući da je bila jedino dijete, osjećala se vrlo usamljenom. Tijekom odmora za ručak u toj samostanskoj školi u Bombaju, nikad se nije družila ni igrala s drugim djevojčicama. Umjesto toga, ona bi odlazila u mali hram u obližnjoj uličici tik uz njenu školu i sjedila ispred takozvanog svetog čovjeka ili gurua jer je, kako mi je rekla, uz njega osjetila takav mir. On je s njom razgovarao i davao joj da pije i jede „nešto” (što se zove ‘prasad’), dok je ona za vrijeme toga ‘darshana’ ili razgovora, neprekidno gledala u njega. Tada je u nju počela ulaziti neka zla sila. Ne kažem da je taj takozvani sveti čovjek đavao, ali kad stvorenjima odajemo počast koja pripada samo Stvoritelju, te kad čovjeku pripisujemo moć koju ima samo Bog, mi kršimo prvu Božju zapovijed i time se otvaramo zlim silama. I drugo, točka ulaska takvog zla često je neka emocionalna praznina ili rana prouzrokovana nekim osobnim gubitkom ili poremećajem. Tako smo uspjeli postaviti vanjski uzrok (zli utjecaj) i unutarnju otvorenost (psihološka trauma) za nešto što je u početku izgledalo samo kao tjelesna bolest – njena glavobolja.
Ovakvo raspoznavanje je prvi i nužan korak u procesu oslobađanja.
Kasnije mi je rekla da je najprije, klečeći pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, vidljivim znakom Isusove prisutnosti, ljubavi i snage, samo s ljubavlju gledala u Njega (još uvijek joj pamtim oči uprte u hostiju bez ijednog treptaja) i osjetila je kako nešto iz nje izlazi, gotovo da iskače. Bio je to očito zli duh. A zatim…
Za vrijeme molitve za oslobođenje: Tada sam, ne spominjući detalje, djevojci rekao da treba otići na duhovnu obnovu koju sam trebao održati sljedećeg tjedna. Na taj će način u takvom ozračju tihe molitve i duhovnog vodstva primiti pomoć. Nakon uvodnog nagovora u petak navečer, prvoga dana duhovne obnove za unutrašnje ozdravljenje koja se održavala preko vikenda, poveo sam 100 sudionika u klanjanje pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom. Tada sam pozvao da istupe naprijed i kleknu u red pred Presvetim Oltarskim Sakramentom svi koji žele malu pripremnu molitvu za dobar početak duhovne obnove. S nelagodom sam primijetio da je prva osoba koja je istupila bila upravo ta žena, a zatim se red postupno popunio. Išao sam od jedne do druge osobe moleći vrlo kratko za svaku osobu uz polaganje ruku. Došavši do te žene nisam na nju položio ruke, već sam je preskočio i otišao do sljedeće osobe. Bojao sam se, naime, da će se, ako položim na nju ruke, očitovati svi oni nasilni znaci i prouzročiti strah među sudionicima. Završio sam molitvu za svakog ponaosob – a mlada žena je još uvijek bila ondje; klečala je točno ispred Presvetog Oltarskog Sakramenta. Nisam znao što da učinim nego sam situaciju prepustio Gospodinu te nastavio tako što sam položio na nju ruke sasvim lagano, jedva joj i kosu dodirujući – ali ništa se nije dogodilo. Pritisnuo sam rukama čvršće – no nije bilo nikakve pojave. Pritisnuo sam ruke još snažnije – a sve je bilo mirno. Kasnije mi je rekla da je najprije, klečeći pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, vidljivim znakom Isusove prisutnosti, ljubavi i snage, samo s ljubavlju gledala u Njega (još uvijek joj pamtim oči uprte u hostiju bez ijednog treptaja) i osjetila je kako nešto iz nje izlazi, gotovo da iskače. Bio je to očito zli duh. A zatim, kad sam ja najprije oklijevajući, a zatim s pouzdanjem položio ruke na nju, osjetila je da namjesto toga nešto drugo ulazi u nju. Očito je to bio Duh Sveti. Čak i prije samog početka duhovne obnove ova mlada žena je bila trenutno i potpuno oslobođena. To mi je osvježilo spoznaju da se ozdravljenje i oslobođenje odvijaju kako vertikalno – u Isusovoj prisutnosti i s potpunom vjerom u Njega i samo u Njega, tako i horizontalno, po vlasti Crkve i po snazi karizmi Duha koje svećenici i laici izvršavaju u svojoj službi.
Često je najveći emocionalni teret nekog čovjeka upravo gubitak osobe koja ga je jako voljela, i koju je taj čovjek jako volio. Međutim to nije bilo sve. Okolnosti pod kojima se tragedija dogodila često su bolnije nego sam događaj…
Nakon molitve za oslobođenje: Sad kad se dogodilo oslobođenje, slučaj još nije bio završen. Žena je morala ostati do kraja duhovne obnove da bi joj se pomoglo zatvoriti sva vrata, naročito ona emocionalna, kojima se na početku otvorila sotonskim silama. Zatim je trebala otvoriti vrata svoje duše Otkupitelju i Duhu Svetome. Jer, kako nas je Isus upozorio, kad prisilimo Zlog duha da ode iz osobe, on se neće lako prepustiti porazu, niti će ostati besposlen, već će uz pomoć drugih, još gorih zlih duhova ponovno htjeti zaposjesti osobu. Zato je za nju bila važna ta dodatna skrb nakon oslobođenja koja se sastojala u tome da prođe i kroz čitav proces unutarnjeg ozdravljenja. Prvi i najvažniji korak u tom procesu sastojao se u tome da joj se pomogne otkriti glavni korijen njenih emocionalnih problema, te demonsku aktivnost koja je uslijedila kao posljedica toga; a taj temeljni uzrok, korijen problema, bila je smrt njene majke. Često je najveći emocionalni teret nekog čovjeka upravo gubitak osobe koja ga je jako voljela, i koju je taj čovjek jako volio. Međutim to nije bilo sve. Okolnosti pod kojima se tragedija dogodila često su bolnije nego sam događaj. Kao prvo, kad je umrla njena majka? Za djevojčine rane mladosti, u vrijeme puberteta, u vrijeme kad djevojka najviše treba majku. Kao drugo, kako joj je majka umrla? Ne na prirodan način, čak ni nakon duge i teške bolesti, već nasilnom smrću – ubijena je, a to stvar čini još bolnijom. Kao treće, tko ju je ubio? Njen vlastiti otac pijanac, u pijanom bjesnilu. Četvrto, gdje? U nekoj dalekoj zemlji? Ne, pred njom samom! Peto, s kakvim posljedicama? Otac je sada u zatvoru, a ona, jedino dijete svojih roditelja sada je ostala sama bez majke i bez oca. Je li to sve? Još nije! Šesto, voljela je oboje svojih roditelja i oboje ih je trebala, no najbolnije od svega je bilo što je često, onda pa i sada, bila prisiljena birati između njih dvoje, a to je najbolnija odluka za svako dijete. Ta joj je duhovna obnova pomogla da otkrije sve ovo, to jest najdublji korijen svoga emocionalnog kaosa i točku ulaska demonske sile, ali i da se s tim obračuna, i to tako što će sve to prihvatiti s hvalom, kao dio Božjeg plana u svom životu, tako što će oprostiti svojim roditeljima i drugima zbog povreda i rana koje su joj zadali, te što će se odreći svog otvaranja Zlome, umjesto da se otvorila Svetome. Kad je odlazila iz kuće za duhovnu obnovu, lice joj je neprekidno bilo ozareno osmijehom koji je odražavao radost u njenu srcu zbog spasenja i mira što joj ga je Gospodin dao prema svom obećanju. Tek tada se moglo reći da su njeno ozdravljenje i oslobođenje dovršeni i potpuni s novim i obilnim životom kakav je sada bio njen u Isusovo Ime.
Usput rečeno, možda se pitate kako se zvala ta mlada žena i kojoj župi pripada. Ime joj je, znakovito, „Spasenje” (Salvation), a župa je župa „Gospe od Spasenja” (Our Lady of Salvation).
Iz knjige „Bog je ljubav“ p. Rufusa Pereire.
Ulomak prenosimo s dopuštenjem gđe Nade Pezo, koja je prevela i izdala knjigu.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
