Duhovnost

KOLIKO NAM ZAPRAVO TREBA?

p. Marko Glogović: Koji je uzrok ekonomskih kriza i kad ćemo iz njih izaći Prošle su godine ekonomski stručnjaci, umjestoizlaska iz krize, najavili još jednu… Zašto dolazi do kriza, kad nam je Bog dao dovoljno prirodnih i drugih resursa i za sve ih ima dovoljno. … Bilo bi dobro da se svatko od nas zapita koliko nam zapravo treba?

p. Marko Glogović: Koji je uzrok ekonomskih kriza i kad ćemo iz njih izaći

Foto: Shutterstock


 

Ekonomska je kriza uvijek rezultat grijeha. Bog nam je dao dovoljno prirodnih i drugih resursa i za sve ih ima dovoljno. Kad određeni (države, korporacije, banke, tvrtke, pojedinci) prisvajaju više nego što im je potrebno za normalno funkcioniranje i na taj način uzimaju od onih koji nemaju dovoljno, griješe protiv Stvoritelja koji nam je dao da stvorenim upravljamo prema pravednosti i milosrđu. Lakomost je teški grijeh koji za sobom vuče oholost, ponos, neumjerenost i mnoge druge grijehe koji lakomca vuku u pakao, a da toga uopće nije svjestan. Mnogi od njih u privatnom životu žive skromno i tako ‘varaju’ svoju savjest, jer Bog ne gleda prvenstveno na to koliko i kako oni troše na sebe, nego koliko i kako troše na one koji su u potrebi i koji bez onih koji imaju ne mogu živjeti dostojno. Bilo bi dobro da se svatko od nas zapita koliko nam zapravo treba?

 

 

»Svijet je u 2009. godini ušao u globalnu ekonomsku krizu. Poznato nam je da se ova situacija financijskog, burzovnog, tržišnog kraha naziva „recesija”. Poznato nam je i da su u sveopćoj krizi ultra-bogati i dalje ostali u svome luksuzu, a vrlo siromašni i dalje gladuju, doslovno. Pale su neke tvrtke, ukinute neke investicije, potresle se nečije fotelje, ponekima se smanjile plaće i reducirala se radna mjesta. Poznati su nam i odgovori vlada i država, koje su uvele raznorazne krizne poreze, namete, pravila, regulative. Ima puno ljutih i razočaranih, ali ima i onih kojima je kriza super došla. I to nam je poznato; sve znamo. No, razumijemo li sve? Manje nam je poznato, zašto je do krize uopće došlo. Po pitanju uzroka kao da vlada dogovor prešućivanja i nonšalantnog bagateliziranja, a znademo, da ako se ne iščupa korijen, korov opet počinje rasti.

Koji je uzrok krize

Uzrok je krize, jasno izrečeno, u ljudskoj pomami za instant-bogatstvom, koje treba napuniti račune i džepove maksimalno i brzo, bez obzira na žrtve i trupla. Eto, to je uzrok. Bahatost velikih, kojima nikada dosta veličine, te uvijek trebaju još i još, ne osvrćući se na plač sirotinje. Rezali oni Amazonu, iseljavali u Boliviji, eksploatirali iznad svake mjere u Afganistanu ili maltretirali u Kini jadne ljude-polu-robote, prodavali i kupovali oružje za Sudance, uvijek i svugdje isto je pravilo: grabi koliko možeš, važno da se pošteno nagrabiš. Ipak, postoje i kršćani poslodavci, šefovi i direktori. Oni bi morali znati što misli Stvoritelj o iskorištavanju radnika i korištenju novaca. Prvo nam pada na pamet ona Isusova: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu”. Ali već mnogo prije, u Knjizi Izreka (kralja Salomona) čitamo: „Ne daj mi, Gospode, ni siromaštva ni bogatstva: hrani me kruhom mojim dostatnim, inače bih, presitivši se, zatajio tebe i rekao: Tko je Gospodin? Ili bih, osiromašen, morao krasti i tako oskvrnuti ime Boga svojega” (Izr 30, 8-9)

Pohlepa

Pohlepa je majka krize! (To sam sad izmislio, možda uđe u općenarodno-prihvaćene poslovice, makar i nije na latinskom, he he) Naš Isus kaže konkretno i transparentno: „Pazite! Čuvajte se svake pohlepe, jer ni onomu tko je u izobilju nije život osiguran njegovim imanjem!… Gdje je vaše blago, ondje vam je i srce” (Lk 12, 15.34). Dakle, nije točno da Isus prezire novac ili bogatstvo samo po sebi; ta Bog nam želi dobar život. On, u biti, želi da svi budemo siti, zaposleni, sretni, da živimo u miru s Njime i s bližnjima, od rada vlastitih ruku i od nagrade za taj rad. Ipak, „pohlepa je idolopoklonstvo” (Kol 3, 5), ona stvara bezbožnike: „Bezbožnik se hvali svojom pohlepom” (Ps 10, 3), „Oko je pohlepno veliko zlo” (Sir 31, 13) i „Pohlepnik nema baštine u Kraljevstvu nebeskom” (Ef 5, 5). Upravo zato jer „pohlepa isušuje dušu” (Sir 14, 9), psalmist vapi: „Prikloni mi, Bože, srce propisima svojim, a ne k pohlepi!” (Ps 119, 36). Još je negdje zapisano u Bibliji, kako je požuda novca, ona beskrupulozna i bespoštedna požuda, čija je nemoralna gradacija iskazana maksimom „samo da ja imam, samo da mnogo imam, samo da sve imam” izvor istinskih ljudskih nesreća. Postoje oni koji „sve” imaju, pa ipak nemaju ni mira ni ljubavi ni blagoslova, ni u braku ni u obitelji, a na kraju ni u poslu. U biti, onaj koji „sve” ima, a nema ispravan odnos s Bogom, nema ništa. Uzalud mu kuće i bazeni kad mu je duša prazna. A zasigurno nema Božjeg blagoslova ekonomija i kapitalizam koji ne primjećuju malene i bijedne, gladne i slabe, jednostavne te duboko ranjene nepravdom ljude, naše bližnje. Jesmo li znali da je nepravedni poslodavac, na primjer onaj koji se bogati na mukotrpnom radu svojih zaposlenika a koji im ujedno i uredno ne naplaćuje njihovu muku odrađenu za njega, u biblijskom rječniku obilježen strašnim nazivom „ubojice”? Ne? Evo što kaže sveta Božja riječ: „Prolijeva krv onaj tko radniku uskraćuje plaću” (Sir 34, 22). Pisano je da će „Bog ustati protiv onih koji radniku zakidaju plaću” (Mal 3, 5) kao i „Vrijedan je radnik plaće svoje” (Mt 10, 10). Raditi nam je „sa strahom i trepetom oko svoga spasenja” (Fil 2, 12), no jasno je da oni koji iskorištavaju čovjeka i prirodu, malo ili uopće ne misle na budućnost svoje duše. Eto zašto kriza i krize općenito. Jer veliki nisu zadovoljni skromnim i dostatnim, jer im nije važan čovjek nego dobitak, jer su milijarde mjerilo, a ne dobrobit domovine, obitelji, mladih i djece.

Kada ćemo izaći iz krize?

Kada ćemo izaći iz krize? Odgovor je: kad se Isus ponovno vrati i sve dovede na svoje mjesto. Nažalost, takva je istina. Pravda se ne nameće revolucijama, ratovima, pučevima i bunama, pa čak ni štrajkovima ili peticijama ili rebalansima proračuna. Pravednost je stvar srca i ispravnih životnih stavova, a takve stavove gradi molitva, sakramentalni život, ljubav prema bližnjemu, vrednovanje truda i suradnja između „velikih” i „malih”. No, to je utopija, čini se. Utopija na globalnom planu, iako provediva kao ideja u manjim regionalnim društvenim jedinicama. Možda trebamo, dakle, započeti od sebe? Molimo za obraćenje velikih, koji žive u obilju dok u istoj ulici samohrana majka prosi za kruh. Ako ih nije pomakla recesija, možda ih molitva može? Vjerujem da može. Tim više što poznajemo dobre, poštene, vrijedne i vjerne ljude, koji se, usprkos imetku, nisu poklonili božanstvu pohlepe. Oni su zalog bolje budućnosti.«

p. Marko Glogović; iz knjige „Jači je u nama“

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 31
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Na vrh