Poznato je da postoje nasljedne bolesti. Ako je netko u obitelji bio alkoholičar, ustanovit će se da je takav i još netko drugi nakon njega, a u krvnom srodstvu s njime. Ako je netko psihički bolestan, redovito će se ustanoviti da je već netko prije u obitelji bio takav. Sklonosti prema tjelesnim bolestima mogu također biti nasljedne. Obiteljska anamneza ima važnu ulogu u liječenju. Kao što postoji tjelesna i psihička sklonost prema bolesti, koju smo naslijedili od svojih predaka, tako postoji i duhovna sklonost. To je duhovni utjecaj neke pokojne osobe na njezine žive rođake.
Povezanost u dobru i u zlu
Čovječanstvo je naime jedno. Svi smo povezani. Postoji prvi Adam, od kojeg smo dobili grijeh, i Novi Adam, od kojega smo dobili oslobođenje od grijeha. Svi se rađamo iz majčine utrobe i svi potječemo iz istoga korijena. Mogli bismo reći da svaki od nas nosi, na neki način, čitavo čovječanstvo u svojim nutarnjim duhovnim arhivima. Čovjek je, nekako, čitav svijet. Zato je svaki čovjek dragocjen, kao i čitav svijet. No, ta povezanost među ljudima znači povezanost u dobru i z1u, povezanost u bolestima i u zdravlju, u radosti i u tuzi. Oni koji su u bližem krvnom srodstvu snažnije će osjećati obiteljske bolesti i obiteljske prednosti.
Prokletstvo bačeno na oca osjećat će i djeca. Nemoral, očev ili majčin, uvući će se i u djecu. Sklonost k samoubojstvu nekoga od roditelja, djedova i baka, pojavit će se i u nekome od djece ili unučadi. Pitanje je: može li se spriječiti taj negativan utjecaj naših predaka? Moraju li djeca doista trpjeti prema starozavjetnim riječima: „Očevi su jeli kiselo grožđe, a djeci trnu zubi?” (usp. Ez 18, 2 i Jr 31,29). Ako su im preci bili agresivni ili srebroljubivi, zar moraju i djeca biti takva? U pastoralu Crkve sve se više opažaju rezultati otklanjanja takvih naslijeđenih sklonosti i naslijeđenih rana, osobito u duhovnom pogledu. Molitva za pokojnike i praštanje pokojnicima sijeku negativan utjecaj i, u mnogo slučajeva, potpuno liječe rane koje mogu biti čak i tjelesne.
Molitva i služenje svete mise
Crkva poznaje molitve za pokojnike ili za duše u čistilištu, kao i služenje svete mise za pokojnike. Nema sumnja da to ne pomaže samo pokojnicima, nego i njihovim živim krvnim srodnicima. Kao što smo sudionici grijeha drugih, tako smo i sudionici spasenja i milosti koje do-bivamo jedni od drugih. Sveti Pavao govori da su se prvi kršćani krstili za svoje pokojnike (usp. 1 Kor 15,29). Euharistija je izvor svih drugih sakramenata. Ona je, naime, Kristova smrt i uskrsnuće, koje je temelj svih sakramenata. Mogli bismo reći da, slaveći euharistiju za naše pokojnike, pružamo im na neki način sve sakramente potrebne njima za spas. Crkva preporuča i molitve za pokojnike. Nikada ne znamo je li netko u paklu, u čistilištu ili u nebu. Stoga nikada ne možemo reći da za nekoga ne treba moliti.
To znači da za svakoga možemo moliti, da svakome na taj način pružamo mogućnost spasa. No, pružajući nekome mogućnost spasa, pružamo mu ujedno mogućnost da više ne djeluje negativno na nas, niti na Tijelo Crkve. Crkva nije samo narod Božji ovdje na zemlji, nego i narod Božji na nebu. Sve je to jedna sveopća Crkva, „communio sanctorum”.
Ulomak iz knjige „Kršćanska vjera spašava i liječi” autora prof. Tomislava Ivančića.
Izdavač: Teovizija.
Pronađite naslove prof. Tomislava Ivančića u biblioteci Figulus, ovdje.
Preporučamo vam iz naše Biblioteke i novu knjigu s. Biserke Jagunić: „Lijek ranjenom čovjeku našega vremena”
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
