Foto: Unsplash, Julia Caesar
Ovu pjesmu je napisala djevojka koja je bolovala od raka. Htjela je vidjeti koliko će ljudi shvatiti njezinu pjesmu. Pjesmu je napisala u posljednjoj fazi bolesti, u bolnici u New Yorku. Proslijedio ju je njezin liječnik:
Da li si ikad gledao djecu
na ringišpilu?
Ili slušao kako kiša
zapljuskuje zemlju?
Da li si ikad pratio
leptirov kaotičan let?
Ili zurio u sunce
na zalasku?
Bolje uspori.
Ne pleši tako brzo.
Vrijeme je kratko.
Glazba neće trajati zauvijek.
Da li protrčiš kroz svaki dan
kao da letiš?
Kad pitaš kako si,
čuješ li odgovor?
Kad se dan završi,
odlaziš li u krevet
sa sljedećih stotinu poslova
koji jure kroz tvoje misli?
Bolje uspori.
Ne pleši tako brzo.
Vrijeme je kratko.
Glazba neće trajati zauvijek.
Kažeš li nekad svom djetetu
uradit ćemo to sutra,
i u svojoj žurbi
ne primijetiš njegovu tugu?
Da li si ikad izgubio kontakt
i dopustio da umre dobro prijateljstvo
samo zato što nisi imao vremena
ili nisi nazvao i rekao bok?
Bolje uspori.
Ne pleši tako brzo.
Vrijeme je kratko.
Glazba neće trajati zauvijek.
Kad trčiš da stigneš negdje
propustiš polovinu zabave koja te tamo čeka.
Kad brineš i trčiš kroz dan,
isto je kao da si bacio neotvoren poklon.
Život nije trka.
Uspori.
Čuj glazbu
prije nego što se pjesma završi…
Preporučamo:
Mnoštvo knjiga nudi medicinske savjete o raku, ali ova je drugačija. U njoj žena oboljela od raka jednostavnim riječima, kronološki iznosi iskustvo dijagnosticiranja i liječenja. Knjiga obiluje praktičnim savjetima i predlaže razne mogućnosti podrške oboljelima od raka. „Imam rak, ali on nema mene“ autorice Kate Dooher.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
