Foto: Shutterstock
Što s onima koji su umrli u nemilosti?
„Teško je izgubiti voljenu osobu, pogotovo ako ona umre prerano ili, još gore, nespremna za vječni sud”
Pretpostavimo da ste saznali kako je prije nekog vremena umrla neka vama draga osoba koja se prije smrti iz nekog razloga nije izmirila s Bogom i tako se nije pripremila za nebo. Teško je izgubiti voljenu osobu, pogotovo ako ona umre prerano ili, još gore, nespremna za vječni sud. Kad znamo da je netko umro u milosti, izmiren s Bogom i svijetom, i s vjerom u uskrsnuće, takvu smrt prihvaćamo mnogo lakše.
Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima piše da će svatko tko zazove ime Gospodnje biti spašen. Mnogi su se ljudi našli blizu smrti i u tim trenucima iz sveg srca zazvali Boga. Neke je od njih Isus vratio u život kako bi tu istinu posvjedočili.
Svi su oni imali iskustvo zaustavljanja vremena tako da su mogli u detalje vidjeti svoj život, te su se mogli iskreno pokajati i zatražiti oproštenje.
Ta se „posljednja šansa” događa po milosti. Za nju molimo u svakoj Zdravomariji, za nju obavljamo određene pobožnosti (poput devet prvih petaka) i, konačno, postoji šansa da nam netko drugi izmoli tu milost ako već to nismo učinili sami.
Što učiniti?
„Postoji li bilo koji razlog zašto Bog ne bi uvažio tu molitvu, makar se ona u stvarnom vremenu odvijala i mnogo godina kasnije?!”
Pretpostavimo da ste razgovarajući sa svojim roditeljima, saznali da je vaš pradjed počinio samoubojstvo ili da je ubijen u ratu, ili ste saznali da je netko iz vaše obitelji naprasno umro, a da se nije imao prilike izmiriti s Bogom. Naravno da ćemo u takvim situacijama ‘davati’ Mise i moliti za duše u čistilištu, ako su uopće došle do tamo. Ipak, mi kršćani zaboravljamo, a možda i ne znamo, da u takvim situacijama postoji još bolji način molitve. Zašto jednostavno ne bismo kleknuli i svim srcem zavapili Bogu da toj osobi dadne milost da može zazvati njegovo ime u trenutku smrti?! Činjenica je da je ta osoba već umrla, no jednako je tako činjenica da je Bog u trenutku njezine smrti bez ikakve sumnje vidio nekoga tko se je u bližoj ili daljoj budućnosti bacio na koljena i iz srca molio za njegovo spasenje. Postoji li ijedan teološki ili bilo koji drugi razlog zašto Bog ne bi uvažio tu molitvu, makar se ona u stvarnom vremenu odvijala i mnogo godina kasnije?! Sigurno je da će neke, rijetke duše takvu milost odbiti, no to nas nikako ne treba spriječiti da molimo.
Marijin zagovor
„…neka ovaj tekst bude poticaj ljubiteljima krunice da neku od svojih krunica često prikažu za nečiju milost obraćenja u trenutku smrti”
Starac Šimun je prorokovao Mariji da će joj mač boli probosti dušu kako bi se razotkrile misli mnogih srdaca. Da, upravo zbog njezine suotkupiteljske patnje ona ima taj silan privilegij izmoliti milost obraćenja prije smrti. U čemu se sastoji ta milost obraćenja ako ne u tome da Bog umirućemu pokaže život onako kako je stvarno izgledao, da mu pokaže nebrojene situacije u kojima ga je kroz savjest, kroz svoju Riječ i na druge načine pokušavao nadahnuti da izbjegne činiti zlo ili da učini neko dobro; da mu razotkrije misli, to jest da mu pokaže stvarne motive njegovih djela? Nismo li svi bez iznimke prečesto sebični i egocentrični, ne mislimo li samo na sebe i svoje najbliže?! Kakve su šanse obraćenja onima koji su umrli nesvjesni vlastite grešnosti, onima koji su živjeli, a da nisu istinski upoznali ni Boga ni njegovu riječ?
Isus nas je došao spasiti i obećao nam da će učiniti što ga god zatražimo s vjerom. On čezne za našim spasenjem više od nas. Spasenje se može dogoditi po izmoljenoj milosti. A tko će ga izmoliti s više vjere od njegove majke?!
Zato neka ovaj tekst bude poticaj ljubiteljima krunice da neku od svojih krunica često prikažu za nečiju milost obraćenja u trenutku smrti. Ne kažemo li u svakoj krunici pedeset i tri puta: „Sveta Marijo, majko Božja moli za nas grešnike… i na času (možemo shvatiti i kao: u trenutku) smrti naše”!?
Znamo da kod nas nije običaj prikazivati Misu na nakanu obraćenja u trenutku smrti koja se je već dogodila, no to nikako nije razlog da jednostavno ne damo Misu „na nakanu obraćenja” bez objašnjavanja o čemu se konkretno radi. Važno je da zna Bog i osoba koja ‘daje’ Misu. Još uvijek imamo dovoljno vremena mnogima „koji su možda davno otpisani” pomoći da se nađu na listi onih koji su spašeni. Ako smo k tome spremni i prikazivati određena trpljenja na istu nakanu – još bolje. Ne zaboravimo da mnogi u smrt odlaze praćeni demonima mržnje, oholosti, ponosa… i da ćemo se za njih itekako trebati potruditi. Nagrada će nam biti zahvalnost onih koje ćemo svojom zaslugom sresti u vječnosti. Što će nam veće nagrade?!
Više o tome u knjizi „Krunica”.
Autor: Josip Lončar; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
