Ovo je tako savršena molitva da je neće nagristi ni valovi krivovjerja ni tok vjekova Isus kaže: Kad bi netko bio sam u nekom poganskom mjestu, bez crkava, bez knjiga, već bi po ovoj molitvi znao sve što u njoj treba razmišljati i otvorenu crkvu u svom srcu. Imao bi jedno pravilo i sigurno posvećenje

Foto: Pixabay

»Ne treba drugo, prijatelji moji. U ovim riječima zatvoreno je kao u zlatnom kolutu sve što čovjek treba za duh i za tijelo i krv. S ovime molite ono što je korisno onome i ovima. I ako budete ono što molite, dobit ćete život vječni. Ovo je tako savršena molitva da je neće nagristi ni valovi krivovjerja ni tok vjekova. Kršćanstvo će biti raskomadano od ujeda Sotone i mnogo će se dijelova mojega mističnoga tijela odvojiti, rastaviti, tvoreći zasebne stanice, u pustoj želji da se ustanove kao savršeno tijelo, kao što će biti mistično tijelo Kristovo, tj. ono što ga tvore svi vjernici sjedinjeni u apostolskoj Crkvi, koja će biti jedina prava Crkva dokle god bude zemlje. Ali će se ipak čestice, odijeljene pa zbog toga lišene darova što ću ih Ja ostaviti matičnoj Crkvi da hrani moju djecu, uvijek nazivati kršćanskima jer će štovati Krista, i uvijek će se u svojoj zabludi sjećati da su potekle od Krista. Eto, i one će moliti ovom sveopćom molitvom. Sjećajte je se dobro. Neprestano je razmišljajte.

Primjenjujte je na svoja djela. Drugo ne treba da biste se posvetili.
Kad bi netko bio sam u nekom poganskom mjestu, bez crkava, bez knjiga, već bi po ovoj molitvi znao sve što u njoj treba razmišljati i otvorenu crkvu u svom srcu. Imao bi jedno pravilo i sigurno posvećenje.

„Oče naš”.
Ja ga zovem: „Oče”. Otac je Riječi. Otac Utjelovljenoga.
Hoću da ga vi tako zovete jer ste jedino sa Mnom, ako ostanete u Meni. Bilo je vrijeme kad se čovjek morao baciti licem na zemlju i uzdisati, dršćući od straha: „Bože!” Tko ne vjeruje u Mene i u moju riječ, još je u tom drhtanju koje paralizira… Promatrajte u Hramu.
Ne Bog, nego i sam spomen na Boga zastrt je trostrukim zastorom očima vjernika. Rastavljanje prostorima, rastavljanje zavjesama, sve je bilo uzeto i primijenjeno da kaže onome koji moli: „Ti si blato. On je Svjetlost. Ti si odvratan. On je Svetac. Ti si rob. On je Kralj”.

Ali sada!… Ustanite! Primaknite se! Ja sam vječni Svećenik.
Ja vas mogu uzeti za ruku i reći: „Dođite”. Ja mogu uhvatiti zavjese Zastora i rastvoriti ih; i širom otvoriti nepristupačno mjesto koje je dosada bilo zatvoreno. Zatvoreno? Zašto? Zatvoreno zbog grijeha, da. Ali još zatvorenije zbog potištenog mišljenja ljudi. Zašto zatvoreno ako je Bog ljubav, ako je Bog Otac?

Govorite: „Oče! Oče!” I ne umorite se govoriti tu riječ

Ja vas mogu, Ja vas moram, Ja vas hoću povesti na Božje srce ne u prahu, nego u plavetilu; ne kao daleke, nego kao blize; ne u odijelu robova, nego sinova. Govorite: „Oče! Oče!” I ne umorite se govoriti tu riječ. Ne znate li da se Nebo ozari zbog Božje radosti svaki put kad je rečete?
Kad ne biste rekli nego nju, a s pravom ljubavlju, već biste obavili molitvu ugodnu Gospodinu. „Oče! Oče moj!” kažu maleni svom ocu.
To je riječ što je prvu kažu: „Majko, oče”. Vi ste malena djeca Božja.

Ja sam vas rodio od staroga čovjeka što ste bili i koga sam razorio sa svojom ljubavlju da učinim te se rodi novi čovjek, kršćanin. Zovite dakle presvetoga Oca koji je na nebesima riječju što je prvu nauče mala djeca.

„Nek se sveti ime tvoje”.
O ime svetije i milije od svakoga drugoga, ime koje vas je strah krivca naučio kriti velo jednoga drugog imena. Ne, ne više Adonaj, ne više. On je Bog. On je Bog koji je u preobilnoj ljubavi stvorio čovječanstvo. Neka ga od sada unaprijed čovječanstvo zove njegovim imenom, ustima očišćenima kupelju što je ja pripremam, čekajući da s puninom mudrosti shvati pravo značenje toga Neshvatljivoga kad se čovječanstvo sjedinjeno s Njime u svojim boljim sinovima pojavi u Kraljevstvu koje sam Ja došao ustanoviti.?

„Nek dođe kraljevstvo tvoje na zemlju kao što je na nebu”.
Želite taj dolazak sa svim svojim silama. Na zemlji bi zavladala radost kad bi ono došlo. Kraljevstvo Božje u srcima, u obiteljima, među građanina, među narodima. Trpite, mučite se, žrtvujte se za to kraljevstvo. Neka zemlja bude zrcalo koje u pojedincima odrazuje nebeski život. Doći će. Jednoga će dana sve to doći. Prije časa u kojemu će zemlja posjedovati kraljevstvo Božje proći će stoljeća i stoljeća suza i krvi, zabluda, progonstava, magluštine koju će probijati mlazovi svjetla što će zračiti iz mističnoga Svjetionika moje Crkve koja ako je lađa, i neće biti potopljena, jest i hrid što je neće moći oboriti ni jedan val, i visoko će držati Svjetlo, moje Svjetlo, Svjetlo Božje. I tada će to biti kao silno plamsanje jedne zvijezde, koja je dosegla savršenstvo svoga postojanja, te se raspline kao golemi cvijet nebeskih perivoja, koji će u jednom blistavom drhtaju ishlapiti svoje postojanje i svoju ljubav do nogu svoga Stvoritelja. Ali sigurno će doći. A zatim će biti Kraljevstvo savršeno, blaženo, vječno na Nebu!

„I nek se volja tvoja vrši na zemlji kao što se vrši na nebu”.
Žrtvovati vlastitu volju za volju nekoga drugoga čovjek može samo onda kad postigne savršenu ljubav prema tom drugom biću. Vlastitu volju čovjek može žrtvovati a vršiti volju Božju samo onda kad dođe do bogoslovnih kreposti u herojskom stupnju. U nebu, gdje je sve bez nedostatka, vrši se volja Božja. Vi, sinovi neba, znajte raditi ono što se radi u nebu.

„Daj nam kruh naš svagdanji”.
Kad budete u Nebu, hranit ćete se samo Bogom. Blaženstvo će biti vaša hrana. Ali ovdje vam još treba kruha. A malena ste Božja djeca. Pravo je dakle reći: „Oče, daj nam kruha”. Bojite li se da nećete biti uslišani? O ne! Promislite: ako netko od vas ima prijatelja i, opazivši da je bez kruha kojim bi nasitio jednoga drugoga prijatelja ili rođaka koji je došao k njemu potkraj druge straže, pođe k onome i kaže: „Prijatelju, posudi mi tri hljeba jer mi je došao gost, a nemam mu što dati jesti”, može li uopće čuti gdje mu se iz kuće odgovara: „Ne dodijavaj mi jer sam već zatvorio vrata i osigurao vratnice, i moja djeca već spavaju uza me; ne mogu ustati i dati ti što želiš”? Ne.

Dobio bi i onda kad bi onaj na koga se obratio bio manje dobar prijatelj. Dobio bi zbog svoje postojanosti

Ako se obratio pravom prijatelju i ako postojano traži, dobit će što moli. Dobio bi i onda kad bi onaj na koga se obratio bio manje dobar prijatelj. Dobio bi zbog svoje postojanosti, jer će se onaj koji je zamoljen za tu uslugu požuriti da mu dade koliko hoće hljebova samo da više ne bude uznemiravan.
A vi se, moleći Oca, ne obraćate nekom zemaljskom prijatelju, nego se obraćate savršenom Prijatelju, a to je Otac nebeski.
Zato vam kažem: „Molite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se”. Uistinu, onome koji moli daje se, tko traži, napokon nađe, i onome tko kuca otvore se vrata. Tko od ljudskih sinova vidi da mu se daje zmija namjesto pečene ribe? Bio bi zločinac onaj otac koji bi tako učinio svojoj djeci. To sam već rekao, a ponavljam da vas potaknem na osjećaje dobrote i pouzdanja.

Kao što dakle čovjek zdrave pameti ne bi dao štipavca umjesto jaja, s kojom li vam većom dobrotom neće Bog dati ono što molite! Jer On je dobar, dok ste vi više ili manje zli. Molite dakle s poniznom i djetinjom ljubavlju svoj kruh u Oca.

„Otpusti nam naše dugove kao što ih mi otpuštamo našim dužnicima”.
Ima dugova materijalnih i dugova duhovnih. Ima i moralnih dugova. Materijalni dug je novac ili roba koju treba vratiti ako je posuđena. Moralni je dug štovanje ugrabljeno a ne vraćeno, i ljubav izmamljena a ne uzvraćena. Duhovni dug je poslušnost Bogu od koga bi čovjek mnogo zahtijevao uz uvjet da dade vrlo malo, i ljubav prema Njemu. On nas ljubi i moramo ga ljubiti, kao što moramo ljubiti majku, ženu, sina od kojega se zahtijevaju tolike stvari. Sebičnjak hoće primiti, ali ne daje. No, sebičnjak je na suprotnoj strani od neba. Imamo dugova prema svima. Od Boga do roda, od njega do prijatelja, od prijatelja do bližnjega, od bližnjega do sluge i roba, budući da su svi bića kao i mi. Jao onome tko ne oprosti! Neće mu se oprostiti. Bog po pravednosti ne može otpustiti čovjekov dug prema Sebi Presvetome ako čovjek ne oprosti svome bližnjemu.

„Ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga”.
Čovjek koji nije osjećao potrebe da s nama podijeli vazmenu večeru pitao me je pred manje od godinu dana: „Kako? Ti si molio da ne budeš napastovan i da u napasti dobiješ pomoć protiv nje?”
Bijasmo nas dva sami… i odgovorio sam. Zatim smo bili učetvero, u jednom samotnom kraju, i ponovno sam odgovorio. Ali još nije koristilo, jer u upornom duhu treba napraviti pukotinu i srušiti opaku tvrđavu njegove tvrdoglavosti. I zato ću reći još jedan, deset, sto puta, dok sve ne bude svršeno.

sjećajte se, ne napastuje Bog na zlo, nego Zli napastuje. Molite Oca da podrži vašu slabost do te mjere da je Zli ne mogne uvesti u napast

Ali vi koji nemate oklopa zlokobnih nauka i još zlokobnijih strasti, tako molite. Molite ponizno da Bog spriječi napasti. O poniznost! Poznavati se onakve kakvi jesmo! Bez potištenosti, ali poznavati se. Kazati: „Mogao bih popustiti premda mi se ne čini da to mogu učiniti, jer sam nesavršen sudac samome sebi. Zato, Oče moj, daj mi, ako je moguće, da budem slobodan od napasti, držeći me tako uza Se te ne dopustiš Zlome da mi naudi”. Jer, sjećajte se, ne napastuje Bog na zlo, nego Zli napastuje. Molite Oca da podrži vašu slabost do te mjere da je Zli ne mogne uvesti u napast.«

Marija Valtorta: Spjev o Bogočovjeku, svezak 3/1, str. 141. – 145.