Foto: Pixabay
Nisam pročitala sve knjige o dječjoj psihologiji, niti sam bila na tečaju kako izbjeći/prekinuti dječju ljutnju. Ali iz svojega osobnog iskustva s petogodišnjom kćeri mogu podijeliti „formulu” koju sam nedavno naučila, a koja može pomoći roditeljima kada njihova djeca inzistiraju da se bave nečime potpuno nevažnim.
Ali prvo vam moram ispričati priču.
Jednostavan a fantastičan savjet!
„U trenutcima krize djeci moramo pomoći da razmisle i shvate što se to događa s njima”
Moja je kći počela ići u vrtić i postala je pomalo nemirna. Stalno je ponavljala da ona to ne može. A to se je ponašanje nastavljalo i kod kuće. Razbjesnila bi se zbog sitnica, čak i onih najbeznačajnijih. Prema preporuci iz vrtića, zakazali smo nekoliko susreta sa psihologinjom, tako da Alice može ispričati kako se osjeća, u nadi da će se sve smiriti.
Među mnogim savjetima koja nam je psihologinja dala bio je i jedan koji mi se je učinio fantastičan, iako je bio veoma jednostavan – i to je upravo onaj koji želim podijeliti s vama.
Psihologinja mi je objasnila da moramo poštovati djecu u smislu da prihvaćamo ono kako se osjećaju. I tako u trenutcima krize, bez obzira na to što je do nje dovelo, moramo pomoći djeci (od pet godina nadalje) da razmisle i shvate što se to događa s njima. Kada doznamo od njih što prolaze i ujedno i njih uključimo u rješavanje problema, možemo razoružati bijes.
Evo toga pitanja!
„Možemo ga djetetu postaviti iz kojeg god razloga – gledajući ga u oči i smirenim glasom”
Da budem još konkretnija: kada nastupi izljev bijesa, bilo to zato što je lutki otpala ruka, bilo zato što je vrijeme za spavanje, ili zadaća nije ispala onako kako je bilo očekivano, ili dijete ne želi izvršiti svoje obveze – dakle iz kojeg god razloga – možemo mu postaviti sljedeće pitanje, gledajući ga u oči i smirenim glasom:
„Je li to velik problem, srednji problem ili mali problem?”
Za moju kćer ti su trenutci iskrena razmišljanja o onome što se događa oko nje postali čarobni, barem dok je kod kuće. I svaki put kad joj postavim to pitanje i ona odgovori na njega, nađemo način kako ćemo riješiti problem. Mali problem je uvijek lako i jednostavno riješiti. Ima problema koji joj se čine osrednjima. I oni će se vjerojatno riješiti, ali ne odmah i ona razumije da je za neke stvari potrebno vrijeme da bi se dogodile. Ukoliko je problem ozbiljan – a ako dijete na to tako gleda, ne bismo smjeli to zanemariti, mada se to nama činilo smiješnim – morat ćete još o tome razgovarati i pomoći mu da razumije da se nekada stvari ne odvijaju onako kako bismo mi htjeli.
Drago mi je što mogu kao majka podijeliti ovaj savjet, koji se je pojavio kao svjetlo na mojem putu
Mogu navesti mnogo primjera kad sam koristila to malo pitanje. Nedavno smo birali odjeću za školu. Moja kći obično pravi veliku frku oko odjeće, posebno kad je hladnije vrijeme. Da skratim, želi nositi svoje omiljene hlače, ali one su u pranju. Počne se duriti i ja ju pitam: „Alice, je li to velik, srednji ili mali problem?” Pogleda me turobno i kratko veli: „Mali.” I ponovo joj objasnim da već zna da su mali problemi lako rješivi. Pitam ju kako bismo mogli riješiti taj mali problem (shvatila sam da je važno dati joj vremena da razmisli i odgovori), a ona kaže: „Uzet ću druge hlače.” Ja onda dodajem: „A imaš ih dovoljno za odabir.” Ona se nasmije i uzme druge hlače. Ja joj čestitam što je sama riješila problem, jer je pohvala veoma važan aspekt i jasno je da ju je potrebno izreći na kraju.
Ne mislim da postoje čudesna rješenja za odgoj djece. Neki dan sam razmišljala kakva je to pustolovina, pripravljanje ljudi za svijet: prolazak kroza sve stadije, hodanje stazama koje ponekada vode u stupicu, nalaženje dovoljno poniznosti da se vratimo i pođemo novim putem. Zato mi je veoma drago što mogu kao majka podijeliti taj savjet, koji se je pojavio kao svjetlo na mojem putu, i iskreno se nadam da će i vama biti od pomoći.
