Foto: Shutterstock
Bivši profesor i sjemeništarac, dobro upućen u mnoga područja – psihologiju, dogmatsku teologiju, pastoralnu teologiju, praktičnu teologiju – i koji je proučavao crkvene doktrine i crkvene dokumente o Djevici Mariji i odobrenim Marijinim ukazanjima, o. Michel Rodrigue, nije vjerovao u Međugorje. Djevica Marija, koliko je znao, nikada se tako dugo i na takav način nije ukazivala i davala dosljedne poruke.
„Ja sam Kraljica mira.“ Zatim je dodala: „Voljela bih da odeš u Međugorje.“ Rekao joj je…
Ali, o. Michel se nikada nije izjašnjavao protiv navodnih ukazanja u Međugorju, umjesto toga, svoje sumnje zadržao je za sebe. Na dan kada je Irak napao Kuvajt 1990. godine, Gospa mu se ukazala i zamolila ga da moli, govoreći da bi ta invazija mogla potaknuti Treći svjetski rat, ali molitva bi ga mogla spriječiti. Otac Michel joj je obećao da će moliti na tu nakanu. Budući da je Djevica Marija izgledala drugačije nego što je bio navikao (a nije bio upoznat s tim kako se je ona ukazivala vidiocima u Međugorju), upitao je: „Tko si ti?“
Odgovorila je: „Ja sam Kraljica mira.“ Zatim je dodala: „Voljela bih da odeš u Međugorje.“
Rekao joj je: „Ali nemam novaca da bih mogao otići.“
Nasmiješila se je, a zatim nestala.
Odlazak u Međugorje
Sutradan je poštom primio ček od 3000 dolara, dugovanje koje nije očekivao. Uz političke i etničke napetosti u regiji, s tim da se Jugoslavija raspala kao zemlja u to vrijeme, s ratom u zraku, o. Michel je imao potpuno povjerenje u Blaženu Djevicu i nije osjećao strah kad je tamo putovao.
Ubrzo nakon što je otac Michael stigao u Međugorje, jedan ga je franjevački svećenik upitao: „Govorite li francuski?“
„Da.“
„Možete li slušati ispovijedi (ispovijedati) na francuskom? Jer nemamo nikoga.“
„Da, nema problema.“ O. Michel je nastavio slušati ispovijedi/ispovijedati, jednu za drugom, jednu za drugom, jednu za drugom… Na kraju je rekao Gospodu: „Moram u toalet!“ Tada je netko došao i pomogao mu da napravi kratak odmor za odlazak u toalet. „Hvala ti, Bože. O, hvala ti, Gospodine.“
Vratio se i nastavio s ispovijedima – jedna za drugom, jedna za drugom, jedna za drugom…
„Nebeski Oče, gladan sam“, rekao je. Odmah je netko došao na vrata ispovjedaonice rekavši: „Imam sendvič za tebe, oče.“
„Hvala vam!“
Kasnije mu je trebalo piće, pa je zamolio Boga za jedno, a netko mu je odmah donio bocu.
‘Gospodine, želio bih znak od tebe. Da, majko Marijo, dajte mi znak; htio bih…’
„Oh, tamo sam primio toliko milosti“, o. Michel govori. „Jednog dana u Međugorju, šetao sam trotoarom i rekao: ‘Gospodine, želio bih znak od tebe. Da, majko Marijo, dajte mi znak; htio bih imati štolu (uska traka od platna koju svećenik stavlja oko vrata i pada preko prsa, op. prev.), zelenu reverzibilnu s crvenom bojom. I da ima kalež na sebi.’“
Nekoliko trenutaka nakon što sam im izrekao sve svoje zahtjeve, prošao sam pored restorana iz kojeg je netko povikao: „Oče, oče!“
Pogledao sam i rekao: „Ja?“
„Da!“
Nikad ga u životu nisam vidio. Ušao sam.
Na engleskom je rekao: „Oče, imam dar za tebe.“
„Poklon za mene?“ I dao mi je kutiju sa štolom koja je bila zelena na jednoj strani, crvena s druge strane, i na njoj je bila slika kaleža – sve.“
Rekao sam mami Mariji: „Opa!“
Kako nisam mogao vjerovati u Međugorje? To je nemoguće. Uvjeravam vas da sam primio mnogo više znakova od tih u Međugorju. (…)
Iz knjige “Upozorenje. Svjedočanstva i proročanstva prosvjetljenja svijesti”, autorice Christine Watkins. Dopuštenje izdavača Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
