Foto: Do posljednjeg daha
Dugo iščekivana romantična drama Do posljednjeg daha (Breathe) ovoga je mjeseca stigla u naša kina. Kada su moje prijateljice i sestre vidjele najavu, odmah su mi predložile da pogledamo. Film je inspiriran istinitom pričom koja govori o bezuvjetnoj ljubavi. Glavnog lika tumači Andrew Garfield kojeg smo gledali u Mel Gibsonovom filmu Greben spašenih (Hacksaw Ridge) u kojem tumači Desmonda Thomasa Dossa – vojnika koji u ratu nije htio nositi oružje i koristiti ga, a kao bolničar na čudesan je način spasio mnoge živote, ne ispalivši pri tome niti jedan metak. Garfield je angažiran i u kultnom filmu Šutnja (Silence) koji govori o progonu kršćana u Japanu, a nastao je po istoimenom povijesnom romanu.
Film Do posljednjeg daha donosi priču o hrabrom mladiću, koji usprkos teškoj bolesti koju je iznenada dobio, nije htio odbaciti svoj život, već se je trudio voljeti ga i pružiti ljubav svojoj supruzi. Kako biste reagirali da saznate da ćete živjeti još tri mjeseca? Biste li imali snage voljeti i vjerovati da možete razuvjeriti liječnike? U takvoj se situaciji našao Robin Cavendish, simpatični mladić pred kojim je bila svijetla budućnost. Ovakvu je priču vrijedilo staviti na filmska platna. Ona može inspirirati sve one koji gube životnu radost i vjeru u iskrenu ljubav. Robin Cavendish, glavni lik, bio je čovjek koji nije vjerovao u Boga, ali je želio živjeti jer je volio svoju suprugu, svoga sina i vlastiti život. Priča glavnoga lika toliko je dirljiva da smo prijateljice, moje sestre i ja zaplakale nekoliko puta. Teško je zamisliti i vjerovati da čovjek može imati toliku unutarnju snagu i ljepotu, da može živjeti kako bi volio druge i donosio radost i sreću.
Liječnici su mu dali tri mjeseca života
Robinova nevjerojatna bitka započela je sasvim iznenada i iz korijena mu promijenila život. Počeo je osjećati trnce i slabio mu je osjet u rukama i nogama. Tijelo mu se počelo paralizirati te je na posljetku izgubio dah i više nije mogao samostalno disati. U 28. godini dijagnosticirana mu je paraliza i osuđen je na bolnički krevet, a liječnici su predviđali da neće još dugo živjeti. Kada je bio upoznat sa svojom bolešću i njezinim posljedicama, zbog liječenja se vratio u Englesku, izgubio želju za životom i više nije želio razgovarati sa svojom suprugom. Prije nego što ga je bolest prikovala za krevet, imao je sve što je htio – osvojio je i oženio je prekrasnu djevojku koja je svojom pojavom izazivala divljenje drugih. Pristala je preseliti se s njime u Afriku gdje je zajedno s prijateljima pokrenulo posao, uživalo u životu i u slobodno vrijeme igrao tenis. Robin je volio svoju suprugu, radovao se rođenju prvog djeteta i bio uspješan u poslu.
Bolnički krevet jednostavno nije bio mjesto na kojem je želio provesti ostatak svog kratkog života. Bio je odlučan u namjeri da živi drugačije. Nije mogao samostalno disati pa je uz njegov krevet bilo priključen aparat za disanje. Svjestan opasnosti kojima se izlaže, Cavendish je napustio bolnicu i krenuo u avanturu. Paradoksalno je da je jedan čovjek, koji nije mogao udahnuti punim plućima, imao toliku hrabrost i odlučnost. U njemu je bilo toliko životne snage i nade koja je inspirirala mnoge. Doslovce je živio dišući punim plućima za svoju ženu i sina, do posljednjeg daha.
„Odlučio sam da je došlo moje vrijeme da umrem“
No, radnja se u potpunosti mijenja kada Robin u šezdesetim godinama počinje imati problema s disanjem – pluća su mu oslabila i žile su mu počele pucati jer je pola života disao pomoću aparata. Liječničke procjene nisu bile dobre. Bilo je vrlo izgledno da će umrijeti od gušenja u vlastitoj krvi, što je iznimno bolna smrt. Kao što je ranije spomenuto, Cavendish nije vjerovao u Boga. Zato je rekao svojim najbližima: „Odlučio sam da je došlo moje vrijeme da umrem“. Svojem je liječniku rekao da dođe k njemu u podne kada nitko neće biti kod kuće. Kada su se njegova žena i sin vratili, Cavendish je imao još petnaestak minuta života. Oprostio se s njima, iako se Diana (supruga) prvotno žestoko protivila njegovoj odluci. Na kraju je poštivala njegov izbor.
Je li ljubav dovoljna?
Čitav film poprimio je drugačije značenje kada je glavni lik prekinuo svoj život uz pomoć svoga prijatelja liječnika. Moram priznati da sam bila oduševljena njegovim karakterom karakterom i voljom za životom koju je imao. Osobe s njegovom dijagnozom najčešće veoma kratko žive pa se njegov slučaj smatrao fenomenom. Međutim, kada je odlučio preuzeti potpunu kontrolu nad svojim životom i smrću, obuzela me tuga. Sva njegova ljubav i živost zalutali su u slijepu ulicu i čitav film je poprimio tragičan završetak bez nade i bez svrhe.
Robin nije bio vjernik, niti čovjek koji je imao nadu u vječni život. Vjerovao je da čini ispravnu stvar. Film donosi poruku da je opravdano okončati svoju patnju u trenutku kada osoba odluči da više ne želi živjeti. Kao takav, koristio mi je da vidim koliko može biti jaka ljubav prema voljenoj osobi i djetetu, čak i od čovjeka koji ne živi od vjere i nađe se u tako teškoj situaciji. Dojam koji je film ostavio na mene bio je dvostruk; s jedne je strane u meni izazvao divljenje, a s druge strane tugu jer pokazuje koliko je tužna smrt onih koji sami odluče kada je došlo njihovo vrijeme i koji umiru bez Božje blizine i milosti. Takav čovjek prepušten sam sebi može voljeti druge najviše na svijetu, a ostati toliko siromašan i prazan jer nije iskusio život u kojem se prepustio Bogu. Ta me bolna spoznaja ostavila bez daha.
Autorica: Magdalena Halužan; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
