Foto: Shutterstock
Racionaliziramo svoje pogrješke, manipuliramo Božjim milosrđem u ispovijedi da bi Bog pritvorio oči na naša djela. Ali ne miješajmo milosrđe s popustljivošću.
Čovjek može, na primjer, biti duhovan, ali ne i produhovljen… čovjek može biti i senzualan, površan. Simbol nekog grijeha, možda lijenosti, nečistoće, možda i jednog i drugog, a možda i nečeg trećeg. Možda je jednostavno simbol grijeha u kojem tražimo da nas drugi nose na rukama. Iz toga može nastati navika da na kraju čovjek vjeruje da ne može sam stati na noge i da su mu stalno potrebne nečije ruke. Možda lijenost u razmišljanju. Naglašavam to da je Isus ozdravio paralitičara tek u unutrašnjosti kuće – to je jako važno kada nam je život rastrgan između onoga što je vani i onoga što je unutra. Između onoga što je osjetilno i onoga što je duhovno. Obično u životu odabiremo ono što je lakše i većina nas time sebi otežava život, na primjer, određujemo si pet minuta za molitvu, ali možemo pet sati provesti na internetu ili slušati glazbu i gledati televiziju. Mi smo takvi.
Teško nam je ispovjediti svoje grijehe, ali jako lako osuđujemo, ocjenjujemo, ogovaramo, kritiziramo, ponižavamo i klevećemo druge
Ne možemo prosjediti čitavu Svetu Misu, ali istodobno nemamo problema biti u restoranu kada imamo debeo novčanik. Ne sjećamo se Evanđelja koje je pročitano na Misi, čak se ne želimo koncentrirati da ga shvatimo, ali zato pamtimo najgluplji trač koji nam je netko ispričao prije mjesec dana. Teško nam je primiti svetu pričest, ali nam je jako lako popiti čašu dobroga vina. Teško nam je ispovjediti svoje grijehe, ali jako lako osuđujemo, ocjenjujemo, ogovaramo, kritiziramo, ponižavamo i klevećemo druge. O, u tome smo majstori, ali kada je vrijeme za ispovijed, tu nismo bogzna što. Vanjsko – unutarnje.
Izgubili smo kontakt sa svojim vlastitim bićem, ne umijemo biti sami, ne podnosimo tišinu, bojimo se spojiti sa svojom nutrinom, pa smo usmjerili život na izvanjsko
Živimo toliko otuđeni od samih sebe da suvremena psihologija govori o generacijskoj otuđenosti. Cijela generacija je otuđena, većina ljudi živi otuđeno od samih sebe. Izgubili smo kontakt sa svojim vlastitim bićem, ne umijemo biti sami, ne podnosimo tišinu, bojimo se spojiti sa svojom nutrinom, pa smo usmjerili život na izvanjsko. Većina ljudi provodi svoje vrijeme izvan kuće. Dolaze kasno noću, često i rano ujutro i bacaju se na krevet. Tražimo ljude s kojima ćemo zaboraviti na sebe, činimo sve kako ne bismo bili u kontaktu s vlastitom nutrinom. Stalno tražimo nekoga tko će nas nositi na rukama, nekoga tko bi se s nama bavio, milovao naša osjetila, nosio naš teret, stalno imao za nas vremena – tražimo i obmanjujemo se.
Ozdravio je kad je počeo nositi teret svoga postojanja i preuzeo odgovornost za svoj život… to je postalo moguće kada je našao Isusa unutar kuće, unutar sebe, unutar crkve, unutar svog obiteljskog života
Živimo otuđeni od sebe samih i ne možemo se podnijeti. I mislimo da će postojati netko tko će nas podnositi i da će sve biti izvrsno, takav sistem često nazivamo savršenom ljubavlju. Primijetite da je u ovom Evanđelju paralitičar bio bolestan, slab, nepokretan, sve dok su ga drugi nosili na rukama, ali je ozdravio kad je sam stao na vlastite noge, kad je počeo nositi teret svoga postojanja i preuzeo odgovornost za svoj život. A to je postalo moguće kada je našao Isusa unutar kuće, unutar sebe, unutar crkve, unutar svog obiteljskog života. Postao je čovjek koji se više zanima za ono unutra. (…)
Iz knjige „Kako zavoljeti svoj život” autora Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
