Foto: Shutterstock
Počet ću svoje svjedočanstvo riječima: „Ništa nije nemoguće onome tko vjeruje“ i „ništa nije teško onome tko ljubi“.
Zovem se A. Imam 25 godina. Odgojena sam u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji. Sve dok je mama mogla utjecati na mene, u crkvu sam išla svake nedjelje. Međutim, kada sam krenula u srednju školu, na svetu sam misu išla sve rjeđe. U tom sam razdoblju, također, prestala moliti, smatrajući da „mi to nije potrebno, jer imam sve što mi treba“. Tako sam zatvorila vrata Isusu, a širom ih otvorila Sotoni koji se počeo uvlačiti u sve pore moga života uništavajući sve!
„To je slučajno”
Izlasci, društvo, blud… to je bio sastavni dio moga života, i nisam znala za bolje. Ali moja se obitelj počela raspadati, i sve je krenulo nizbrdo…
Samo dva tjedna nakon toga, moj brat je ‘prošao’ kroz staklena vrata i prerezao žile; u pitanju su bili milimetri… Pet dana nakon toga, točno na Uskrs, meni je puklo slijepo crijevo!
Jednog jutra, kad smo izlazili iz kuće, primijetili smo da su ulazna vrata poprskana krvlju! Odmahnuli smo rukom i rekli: „Nije to ništa; to je slučajno“. (Dragi moji, kod Gospodina nema slučajnosti; ta riječ ne postoji!)
Samo dva tjedna nakon toga, moj brat je ‘prošao’ kroz staklena vrata i prerezao žile; u pitanju su bili milimetri… Pet dana nakon toga, točno na Uskrs, meni je puklo slijepo crijevo!
Zaredale su se automobilske nesreće; brata su počele pratiti apsurdne ozljede, npr. kuhača mu se zabila u grlo. Tada nam se dogodilo toliko toga čudnog i neobjašnjivog!
Otac je odbacio cijelu obitelj, i postao neprepoznatljiv!
Jednostavno nismo znali što da radimo… A onda nas je poznanica uputila na duhovnu obnovu kod don Milivoja Bolobanića.
Iako sam tada smatrala da su to gluposti, na mamin nagovor, i njoj za ljubav, pošla sam.
Kad bih zaspala, u san bi mi dolazio Sotona i progonio me. Crnokos, visok, zgodan… Dolazio je u liku mog zaručnika, sadašnjeg muža, i napastovao me, a ja mu se nisam mogla oduprijeti jer nisam znala kako, nisam imala Isusa!
Tad sam prvi put počivala u Duhu, te sam tom prilikom osjetila intenzivan miris ruža, koji me pratio još dugo nakon toga. Primila sam Gospin zagrljaj, a da nisam znala.
A onda su se pojavili moji strahovi…
Neprijateljevi napadi
Kad bi pala noć, izbezumila bih se od straha, srce bi mi tuklo kao ludo, znojila sam se, osjećala sam mučninu, izluđivala sam sve oko sebe… Nitko nije shvaćao što proživljavam. Kad bih zaspala, u san bi mi dolazio Sotona i progonio me. Crnokos, visok, zgodan… Dolazio je u liku mog zaručnika, sadašnjeg muža, i napastovao me, a ja mu se nisam mogla oduprijeti jer nisam znala kako, nisam imala Isusa! Noći sam se bojala jer bi tada nastupao on, Kralj tame.
Znala sam da mi se nešto događa, ali nisam mogla točno reći što; čak mi se nekad činilo da je to samo san i da sve to nije ništa! Međutim, jedne večeri, bilo je otprilike 22 sata, muž i ja smo se, šećući gradom, našli u neosvijetljenom dijelu, i ja sam se počela nekontrolirano tresti, vilica mi se ukočila a zrak oko mene postao je gust, ljepljiv, kao da se u njem nešto zbiva! To je trajalo desetak minuta, a kako nisam mogla izustiti ni riječi da to opišem mužu, porječkali smo se.
Te noći sanjala sam ‘presudan’ san: otvorila su se nebesa a kroz sive oblake sišao je on, crni anđeo, sav u crnini, crnih krila… Uz smijeh, pružio je ruku prema mom srcu i rekao: „Sad si moja i nitko ti ne može pomoći. Svagdje smo oko tebe.“ Ukočila sam se, i nisam se mogla pomaknuti. Kad je svanulo, nisam mogla prozboriti ni riječi…
„Ponovno sam se rodila!“
Toga dana, Gospodin mi je na put stavio djevojku koja je radila u obližnjoj trgovini; ona je započela razgovor jer je primijetila da sam potištena. Dogovorile smo se za kavu.
Nakon što sam joj, uz velik napor, sve ispričala, ona je sa mnom podijelila svoje iskustvo.
Otada sam počela ići na Svetu Misu svaki dan. Napadi su se pojačali; počeo me napadati i fizički. Noću sam osjećala da me guše nevidljive ruke, i da mi čvrsto pritišću ruke tako da se nisam mogla pomaknuti. Tada bih se sjetila prijateljičinih riječi…
Rekla mi je, među ostalim, da je članica lokalne karizmatske zajednice i uputila me je na razgovor jednoj časnoj sestri.
Otada sam počela ići na Svetu Misu svaki dan. Napadi su se pojačali; počeo me napadati i fizički. Noću sam osjećala da me guše nevidljive ruke, i da mi čvrsto pritišću ruke tako da se nisam mogla pomaknuti. Tada bih se sjetila prijateljičinih riječi: „Samo dozovi Isusa pa makar i u sebi jer u Ime Isusovo bježi svako zlo“. Tako je i bilo!
Onda sam se prvi put susrela s karizmatskom zajednicom. Čudila sam se slavljenju, pljeskanju Gospodinu… Tad su isplivale moje rane odbačenosti, bilo me sram; pitala sam se: „Što ako zaplješćem, i onda pogriješim?“ Ali slavljenje tjera svako zlo…
S časnom sestrom koju mi je preporučila prijateljica, razgovarala sam puna tri sata. Kroz nju mi je Gospodin pokazao svoju ljubav. Saznala sam da su na mene, preko hodžinih zapisa, bačeni uroci; popila sam ih (oni se materijaliziraju), a da nisam ni znala, jer nisam blagoslivljala ono što sam unosila u tijelo! Svojim životom sam zlu otvorila vrata, i ono je ušlo!
Kad se sestra molila za mene, imala sam jake reakcije. Činilo mi se da se gledam u iskrivljenom ogledalu; vidjela sam kako Sotonu rešeta Kristova svjetlost, kako ga pobjeđuje sveti Mihael. I kako je Sotona nestajao, tako su nestajale i reakcije! Kad sam otvorila oči, sestra me je upitala kako se osjećam. „Ponovno sam se rodila!“ odgovorila sam.
Život je velika borba, i tko god stane uz Krista, ima proći trnovit, ali put istinske sreće, ljubavi, mira
Uistinu sam se ponovno rodila. Krist je temeljito očistio moje srce i moju dušu, otvorio mi oči, uši i srce; ljubav koju sam osjetila i vidjela, ljubav je onoga koji je dao svoj život za mene, grešnicu. A mržnja koju sam osjetila na svojoj koži, kojom Sotona mrzi čovjeka, to je čisto zlo!
Gospodin me uronio u blato, da bi me oprao svojom krvlju. Od tog trena, nova sam osoba u Kristu!
S mužem sam, tada još zaručnikom, odmah počela prakticirati predbračnu čistoću. I on se odmah obratio, jer smo se zaljubili u Isusa. Osjetili smo pravu, čistu, istinsku ljubav, koju smo zatim dali jedno drugome. Tu smo milost najsnažnije iskusili na dan našega vjenčanja. Otada se čvrsto držimo Isusa!
Život je velika borba, i tko god stane uz Krista, ima proći trnovit, ali put istinske sreće, ljubavi, mira i zato zahvaljujem Gospodinu za sve što mi je ‘priredio’, i za ono zlo, jer kroza nj sam upoznala istinsku ljubav. Kod Gospodina nema slučajnosti, to je sve dio Njegova plana za nas.
Vraćam se na riječi s početka teksta: Ništa nije nemoguće onome tko vjeruje! Budite ustrajni u svojoj vjeri i trudite se rasti u njoj, jer vjera i ljubav daju snagu u teškim životnim situacijama, i ispunjaju srca mirom!
Hvala Ti i slava, Isuse!
Posvjedočila N. N.
Svoje svjedočanstvo možete nam poslati na e-mail: [email protected].
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
