Duhovnost

TREBA LI TO MENI?

„Oproštenje grijeha? Što će mi to?” »Započevši propovijed, činio sam to tako da privučem pozornost baš te dvojice. I zaista su slušali sa zanimanjem. Ali tada sam spomenuo „oproštenje grijeha”...«

„Oproštenje grijeha Što će mi to”

Uvjeren sam da bi barem pedeset posto ljudi, kad bi ih se upitalo trebaju li oproštenje grijeha, odgovorilo riječima: „Oproštenje grijeha? Što će mi to?”

Nedavno mi je neki mladić rekao: „Živimo u doba u kojem reklame određuju naše potrebe. Naši pradjedovi nisu ni znali za žvakaću gumu i cigarete. Uzastopnim reklamama na televiziji, radiju i plakatima, dovedeni smo do toga da, na primjer više ne možemo zamisliti život bez cigarete. Prvo je stvorena potreba, a tada slijedi prodaja.” Mladić nastavi: „Crkva radi to isto. Ona kaže ljudima: ‘Treba vam oproštenje grijeha!’ – i onda im ga prodaje. Razumijete li me? Nama to ne treba, ali vi u crkvama u nama pobudite potrebu da biste nam tako mogli prodati svoju ‘robu’!” Nije li tako? Da sada zaustavite nekoga na ulici i kažete mu: „Dobar dan! Kako se zovete?” „Meier!” „Gospodine Meieru, trebate li oproštenje grijeha?” – gospodin Meier bi najvjerojatnije odgovorio: „Bah! Ono što ja trebam su dvije tisuće maraka, a ne oproštenje grijeha!”

Strašna pogreška i grozna zabluda

Nije li mladić bio u pravu? Bi li bilo moguće u nekome stvoriti potrebu koju on nikada nije imao i onda odgovoriti na nju biblijskim naukom?

Moram vam reći da je to strašna pogreška i grozna zabluda. Naša najveća životna potreba je oproštenje grijeha! Onaj tko tvrdi da mu ne treba oproštenje grijeha, zacijelo ne poznaje svetog i strašnog Boga. Toliko se priča o Božjoj ljubavi da jednostavno više ne znamo da je Bog, a to piše u Bibliji, strašan Bog! Ono što me šokiralo kad sam se probudio iz grešnog života, bila je spoznaja: Boga se treba bojati! Onaj tko kaže: „Ja ne trebam oproštenje grijeha!” nema pojma o živome Bogu; o onome koji može i dušu i tijelo uništiti u paklu. Nemojte se zavaravati, čovjek može zauvijek biti izgubljen! To kaže Isus, koji to svakako najbolje zna.

I da cijeli svijet kaže: „Mi to ne vjerujemo!”, onda bi cijeli svijet otišao u vječnu propast! Isus zaista zna najbolje o svemu tome. On nas je upozorio da ne bismo izgubili pravo na vječni život! Pa ipak se ljudi, sa svim svojim grijesima, usude reći: „Nama ne treba oproštenje grijeha! To crkva stvara potrebu koje, u stvari, u nama ni nema!” Glupost! Ništa nam nije potrebnije od oproštenja grijeha!

Moram opet ispripovjediti jedan doživljaj.

„Želite li se za cijelu vječnost odreći mogućnosti oproštenja grijeha?”

Jednom sam govorio na velikom skupu u prekrasnom Zürichu. Skup se održavao u golemoj kongresnoj dvorani. Sva su mjesta bila popunjena tako da su ljudi morali stajati uza zidove. Dva su mi gospodina posebno upala u oči jer su se baš lijepo zabavljali. Vidjelo se po njima da su na predavanje došli iz čiste radoznalosti. Jedan je od njih imao lijepu „kozju” bradicu. Dopala mi se jer sam pomislio: „Šteta što ja ne mogu nositi takvu bradicu!”

Započevši propovijed, činio sam to tako da privučem pozornost baš te dvojice. I zaista su slušali sa zanimanjem. Ali tada sam spomenuo „oproštenje grijeha”. Istog trena kada sam to spomenuo, opazio sam kako se gospodin s bradicom podrugljivo nasmiješio i šapnuo nešto svom prijatelju. Kao što rekoh, bila je to golema dvorana. Obojica su bila daleko od mene. Nisam mogao čuti što je onaj rekao svome prijatelju, ali po njegovu izrazu lica nagađao sam što je to moglo biti. Bilo je to nešto poput: „Oproštenje grijeha! Tipična pastorska brbljanja!” I možda je pritom pomislio: „Pa nisam ja zločinac! Meni ne treba oproštenje grijeha!” I vi to mislite, nije li tako? „Nisam ja zločinac! Ne treba meni oproštenje grijeha!” Pretpostavljam da je i on tako mislio.

Odjednom me obuzeo bijes. Znam da pred Bogom nije u redu razbjesniti se, ali nisam si mogao pomoći. „Samo trenutak!” rekoh. „Sada ću napraviti kratku stanku, a vi za to vrijeme odgovorite u sebi s ‘da’ ili ‘ne’ na pitanje koje ću vam postaviti: ‘Želite li se za cijelu vječnost odreći mogućnosti oproštenja grijeha samo zato što sada mislite da vam oproštenje ne treba? Da ili ne?’” Pola minute su tisuće slušatelja, zajedno sa mnom, proveli u potpunoj tišini. Odjednom sam primijetio kako je čovjek s ‘kozjom’ bradicom problijedio i naslonio se na zid. Toliko ga je to pogodilo! Vjerojatno je pomislio: „Sada, doduše, tvrdim: ‘Ja nisam zločinac!’ Ali kada dođe vrijeme da umrem, kada više ne bude šale, tada bih ipak rado imao oproštenje grijeha. Ne bih ga se htio odreći za sva vremena.”

Slažete li se s njim ili ne?

Iz knjige „Isus – naša sudbina” autora Wilhelma Buscha.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh