Foto: Shutterstock
I.
Upoznala sam jednu djevojku u parku. Obje smo se zagledale u neobičnu pticu i počele u šali komentirati kako sasvim sigurno nismo normalne kad gubimo vrijeme promatrajući tako nešto egzotično. Jest, činilo nam se egzotičnim jer tu pticu rijetko viđamo u gradu. Zato smo se pozabavile i drugim temama, a neke su bile i malo osobnije. Rekla mi je u kojem kvartu živi. Pričala mi je kako je ondje jer sam joj rekla da bih se tamo baš rado preselila. Činilo mi se odgovarajućim mjestom za život. Gotovo podrugljivo se nasmijala, iako sam joj bila draga. Vidjela sam u njezinu držanju da sam joj draga. Vezano uz kvart rekla je: „Ne želiš tamo. Ne želiš njihov život jer ne želiš njihova srca.” Pomislih da nije moguće da su svi od reda pokvarenjaci. Na kraju krajeva poznato je da svijet u kojem živimo nije savršeno mjesto, ali ima u njemu nešto dobra. Ona mi na to odgovori da nije stvar pokvarenosti nego propucanih nutrina koje su jako teške. Srca su im teška, kaže ona. Kad sam ju pitala zašto, ispričala mi je što se dogodilo u njihovu kvartu. Došlo je do male eksplozije TR-a. Nikad prije nisam čula za taj spoj. Rekla je da taj TR nakon eksplozije strahovito zrači, a jedna od posljedica su otežana srca. Stvarno, kad sam promatrala ljude iz njezina kvarta, uvijek mi se činilo da hodaju presporo. Sad mi je konačno jasno zašto.
II.
Nisam još pitala svoju novu poznanicu čime se bavi, pomislih da je znanstvenica koja pokušava naći lijek za posljedice TR-a. No onda sam se brzo predomislila jer se prisjetih njezina pomalo podrugljiva osmijeha koji ne ide uz nadobudnost. Moram priznati da me poprilično uznemirila informacija koju mi je dala. Zračenje nije nešto čemu možeš dati znak „STANI” ili „NESTANI” i očekivati poslušnost. Što ako se i moj trenutni kvart zarazi time? Moje raspoloženje je odjednom nekako splasnulo. Pomislih da je TR već došao do mene. Možda bih im u svakom slučaju trebala pomoći. Poznam neke ljude koji se razumiju u biologiju i kemiju. Preporučila sam prijateljici da ih kontaktira, a ona mi se opet podrugljivo nasmijala. Potapšala me po ramenu. Ajd, barem mi nije rekla: „Baš si srce!” To ne volim čuti jer mi zvuči previše umjetno. Šutjele smo neko vrijeme promatrajući jezero ispred nas. Odjednom ona mene pita: „Znaš li ti uopće što je to TR?” Razmislila sam malo o svemu čega se sjećam iz kemije pa sam imala nekakav bijedan pokušaj nagađanja. Odgovorih „TetraRADIJ?” Sad se malo žešće nasmijala, ali mislim da je ipak cijenila moj trud. Kaže ona: „TR je kratica za „teške riječi”.” Opet smo zašutjele. Promatrala sam malo jezero, malo nju. Činilo mi se da se dosta dobro drži. Pitala sam ju kako uspijeva unatoč zračenju u njezinu kvartu. Kaže da joj pomaže nada. Nada i razmatranje svega što je istinito, dobro i lijepo. Pomislih da bi joj dobro došla dodatna pomoć u svemu tome pa sam suptilno predložila da odemo u mali kafić u blizini. Te se večeri ondje, začudo, održavao gospel-koncert. Bogu hvala, pravovremeno sam saznala za to! Mislim da će biti odlična pripomoć da ublaži posljedice TR-a. Zaista, slušanje onog što je dobro, istinito i lijepo pomaže srcu da ne potone unatoč propucanosti. U svakom slučaju sad savršeno razumijem zašto je ona bila jedna od onih koji bi zastali zbog tako nečeg poput ptice koju rijetko vide.
Autorica: Marija Piskulić; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
