Foto: Shutterstock
U ranome sam djetinjstvu volio sjediti na podu dnevne sobe nedjeljom popodne i gledati oca nagnuta nad klavirom ili kako svira gitaru. Širom otvorenih očiju slušao sam svu tu glazbu u svojoj kući i mislio koliko je to divno. Zato sam počeo svirati klavir i pobjeđivati na natjecanjima – želio sam biti kao moj otac. Do sedme sam godine naučio svirati bubnjeve. U dobi od deset godina želio sam naučiti svirati gitaru i to je dovelo do jednog od najbolnijih iskustava s mojim ocem.
Ali, čim ju je naštimao, vratio mi ju je i rekao: „Evo. Od sada si sam.“ I ustao se i otišao
Netom prije moga desetoga rođendana, on me upitao: „Sine, što želiš za rođendan?“ Odgovorio sam: „Tata, želim gitaru“, jer sam želio biti kao on. Odgovorio je: „U redu, sine, kupit ću ti gitaru.“ Ali, kada je stigao moj rođendan, on mi je poklonio nešto drugo. Zaboravio je. Potpuno se ista stvar dogodila na moj jedanaesti rođendan. Konačno, za moj dvanaesti rođendan, odveo me u zalagaonicu u centru i kupio mi najjeftiniju gitaru koju je mogao naći. Žice su bile udaljene centimetar od vrata gitare i bilo ju je teško svirati, ali ja sam bio oduševljen što mi je kupio gitaru. Bio sam uzbuđen jer sam mislio da je to nešto što možemo zajedno činiti. Mislio sam da će me učiti svirati. Stigli smo kući i otišli u dnevni boravak. On je sjeo za klavir, uzeo gitaru i počeo je naštimavati. Pokazao mi je na klaviru koje su to note. Mislio sam: „Čovječe, ovo je odlično. Dat će mi prvu lekciju.“ Ali, čim ju je naštimao, vratio mi ju je i rekao: „Evo. Od sada si sam.“ I ustao se i otišao.
Zaprepastio sam se. „Od sada si sam.“ Bio sam premlad da bih shvatio koliko me duboko povrijedio i kakav je osjećaj napuštenosti tada nastao. Umjesto da to shvatim, razbjesnio sam se. „U redu“, rekao sam sam sebi. Ako će me ostaviti samoga, tada ću mu pokazati da mogu i sam uspjeti. Toga sam dana odlučio da ću postati jedan od najboljih gitarista na svijetu. (…)
Otprilike dva tjedna nakon što mi je kupio gitaru, zauvijek je otišao. Preselio se u Ganu, odakle je bio njegov otac. Tamo se počeo baviti politikom i glazbom i narednih ga deset godina nisam vidio. Onoga dana kada je otišao, sestra i ja smo se pogledali i rekli: „Hvala Bogu da je otišao. Sada ćemo konačno biti na miru.“
Tako sam počeo žrtvovati sve da bih postao što sličniji čovjeku koji me je najviše povrijedio. Pokušavao sam se dokazati čovjeku koga nije bilo briga jesam li živ ili ne
Dotada su moje ocjene u školi bile dosta dobre, ali sada su počele padati. Unatoč svim problemima kod kuće, bio sam sretno dijete. Nisam bio usamljenik, nisam bio depresivan. Uvijek sam imao mnogo prijatelja i bio sam društven. Bio sam atletske građe te sam u školi sudjelovao u utrkama, plivanju, ronjenju, nogometu i gimnastici. Sve u svemu, imao sam lijepo djetinjstvo. Ali, nakon što je moj otac otišao, glazba je postala moj život i sve ostalo palo je u drugi plan. Prestao sam izlaziti i igrati nogomet s dečkima. Dosadio bih svojim djevojkama i rekle bi mi: „Sve za što mariš je sviranje gitare.“ A ja bih rekao: „Aha. Zbogom.“ Tako je bilo. Znao sam da me moja gitara nikada neće povrijediti ili me izdati i napustiti. Osim toga, morao sam nešto dokazati.
Kasnije sam saznao da je veoma uobičajeno da nevoljena djeca postanu izrazito samostalna. Mi si govorimo…
Bio sam sve odlučniji da uspijem kao profesionalni glazbenik, unatoč naporima moje majke da me uvjeri u suprotno. Siguran sam da ju je boljelo gledati kako napuštam sve drugo. Ali to je jedan od načina kako sotona jad pretvara u još više jada. Tako sam počeo žrtvovati sve da bih postao što sličniji čovjeku koji me je najviše povrijedio. Pokušavao sam se dokazati čovjeku koga nije bilo briga jesam li živ ili ne. Sve što sam čuo i što mi je ušima odzvanjalo bilo je: „Od sada si sam.“
Kasnije sam saznao da je veoma uobičajeno da nevoljena djeca postanu izrazito samostalna. Mi si govorimo da nam nitko ne treba kako bismo se zaštitili od boli kada nas napuste oni na koje se oslanjamo. Kao i mnogi drugi u takvim situacijama, nisam mario što su drugi mislili. Nikada nisam bio zao, jedino nisam mario ni za koga. Oko svoga sam srca podigao zidove kroz koje nitko nije mogao prodrijeti…
Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Glasnije od rock and rolla“ autorâ Caleba Quayea i Dalea A. Berryhilla. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu, u izdanju Biblioteke Vinograd, možete kupiti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
