Ono najvažnije „U trenucima kad trošimo puno energije na stvari koje su nama bitne – na posao, obitelj, novac... – Bog nas poziva da vidimo ono što je najvažnije!” Pater Augustyn Pelanowski u knjizi pod naslovom „Ono najvažnije” govori kako je sve manje onih koji su željni Božje ljubavi, dok se današnji čovjek istovremeno osjeća sve osamljeniji, ima sve više strahova. Što nam je činiti? Pater Pelanowski nam pomaže sagledati odgovor na to pitanje na temelju svoga bogatog iskustva kao duhovnika, vjernika, čovjeka

Molim Boga da riječi koje sam odlučio napisati budu od pomoći barem za neke, da otkriju spas u Isusu Kristu

Bog nas poziva da spoznamo ono što je NAJVAŽNIJE – u ovom vremenu kada sve prestaje biti važno, počevši od ljudskog života u majčinu krilu, pa sve do poziva na život s Bogom, u epohi koja prethodi III. svjetskom ratu, koja se faktički odvija pred našim očima usprkos tomu što ih zatvaramo da ne bismo vidjeli!

Sve rjeđe me Duh Sveti poziva da držim govore i pitam se zašto je to tako. Kao da je njegov glas umuknuo. Ne samo da mi zdravstveno stanje sve češće otkazuje poslušnost, nego i, osluškujući bilo kakav glas pred vratima Biblije, sve češće čujem tišinu. Godine 2015. u Marijinu svetištu Leśniow ipak sam održao predavanje o duhovnoj obnovi, koje sam nazvao Ono najvažnije. Bio sam svjestan da će me Duh Sveti još jednom pokušati podsjetiti, mene i one koji su me slušali, na ljubav koja se iz Isusova Srca, iz Srca njegove Majke, širi svijetom. Ali onih željnih te ljubavi sve je manje. Dok sjedim u ispovjedaonici, susrećem ljude koji se kaju te, zabrinuti za stanje svoje duše i za budućnost, a prije svega za svoj spas, u tajnosti tiho ispovijedaju svoje grijehe. Istovremeno se na ulicama naših gradova sve češće može zapaziti marširanje i glasno deranje neprijatelja života, Crkve, samog Boga. Tko u tom trenutku ne bi pomislio na Sodomu, u kojoj je Lot kriomice anđelu ispovijedao zanemarivanje Boga u svojoj duši, pri čemu su vani odjekivali usklici izopačene i zaslijepljene gomile, koja je žudjela jedino za iskorištavanjem ljudskog tijela do mile volje?

U proljeće 2015. godine napisao sam tu rekolekciju, koju sam zatim održao u srpnju, ali, vremenski ograničen trajanjem konferencije, slušateljima, okupljenima u domu Majke Isusove u Leśniowu, mogao sam predstaviti samo jedan njezin dio. Zatim su uslijedili mjeseci pripreme teksta te rekolekcije za tiskanje. Njoj sam dodao i naknadna promišljanja, jer rekolekcija nikada ne završava u savjesti onoga koji savjest propovijeda. Voditelj duhovne obnove prvi je koji sluša riječ Božju. Ne znam što donose naredne godine, ali osjeća se rast napetosti koju, osim u kinematografskoj produkciji, možemo vidjeti i u očima ljudi, čiji je pogled sve površniji, kao da je izgubio svoju dubinu. Svugdje se osjeća strah. Zato je i sve nužnije propovijedati evanđelje, dobre vijesti koje daju nadu. Molim Boga da riječi koje sam odlučio izreći, napisati i korigirati budu od pomoći barem za neke, da otkriju spas u Isusu Kristu.

Današnji se čovjek osjeća sve usamljenijim zato što niječe Boga

Evanđelja nam prenose problematičnu vijest, kako je to primijetio filozof Terry Eagleton, da naš oblik života, a pritom je mislio na suvremeni svijet i njegovu strukturu, mora podleći radikalnoj destrukciji ako se želimo ponovno roditi kao pravedna i suosjećajna zajednica. Prema Eagletonu, znak nadolazeće destrukcije jest solidarnost sa siromašnima i bespomoćnima. Upravo to možemo vidjeti u poslanicama Novog zavjeta, koje proriču propast poretka Rimskog Carstva. Čini se da sve rjeđe možemo susresti Boga. Potrošačka civilizacija lišava nas potrebe za posvećenjem Bogu i zatire u nama potrebu žrtvovanja i darivanja, svrhu života i važnost svakog trenutka. Usprkos prividu šarene duge vidimo profanaciju ljubavi u mračnom izdanju. To nije duga saveza s Bogom, nego duga koja nagovještava nadolazeću oluju. Roger Scruton je napisao da na našem svijetu ima još puno mogućnosti za otvaranje transcendenciji, za susret s vječnošću Boga, ali da nas blokira smeće. Život bez svrhe nije vrijedan da ga se nazove životom. Ljudi masovno niječu Boga, a ako govorimo o masovnom nijekanju, onda se ono povezuje s obrambenim mehanizmom poznatim u psihologiji – svi znaju da potisnute stvari naglo iziđu na površinu u drugom vidu.

Boga je nemoguće ubiti masovnim nijekanjem. Petar se je sa svojim nijekanjem Učitelja morao suočiti nakon Isusova uskrsnuća i šutke mu priznati da je bio u pravu kad ga je on molio za ljubav na obali jezera. Ono što ne želimo vidjeti važnije je od onoga što sebi govorimo. A možda je to upravo i najvažnije?

Miguel de Unamuno je 1924. godine završio svoju knjigu o agoniji kršćanstva riječima: „Kriste, naš Kriste, zašto si nas ostavio?“ Molio je uime cijelog čovječanstva, koje sve dublje osjeća sve snažniju samotnost, koja je uzrokovana nijekanjem Boga. Isus je na križu molio Oca sličnim riječima i nakon tri dana je uskrsnuo. Ako čovječanstvo Unamunovim riječima još danas vapi Kristu, možemo li se nadati da će uskrsnuti? Imajmo nadu!

Iz autorova uvoda

Što je tebi najvažnije

Evo nekoliko kratkih ulomaka iz knjige:

Kome reći sve o sebi?

Samo Bog je netko komu sigurno možemo reći sve o sebi, nitko drugi. Ne možeš se uzdati u nikoga drugoga. … Odvratiti srce od Gospodina i uzdati se u drugog čovjeka znači dovesti se u situaciju koja nije blagoslovljena, već prokleta.

Što je tebi najvažnije?

Nijedna, čak ni najskrivenija motivacija ne može biti toliko dobro skrivena da prije ili kasnije ne ispliva na površinu. Isus govori: „sve će se saznati“, „sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti“. Svaka želja koju čovjek ima u srcu postaje vidljiva po gestama, pokretima, pogledima, riječima. Ono što je tebi najvažnije, izdaje te u svakoj gesti.

Ništa ne traje vječno – osim Njega…

Neki su se zbog drama u svojoj povijesti već uvjerili da nas čak i najbliže osobe mogu zgaziti i onda ostaje jedino Bog. Prije ili kasnije svi se u to uvjere. Čak i ako imaš najsretniji brak, to neće trajati vječno; netko od vas će prvi umrijeti. I tko onda ostaje? Ostaje on, Isus.

Naš odgajatelj

Odgajatelj koji nas uči jest Biblija i ako joj se posvetimo i u nju se udubimo, dobit ćemo jamstvo Božje providnosti i strah neće paralizirati naš život.

Sv. Filip Neri

Čovjek ne treba težiti tomu da je drugima neodoljiv zbog svojeg sjaja, raskoši, niti duhovne niti znanstvene. Možda je zato Neri govorio: „Čuvajte se u popodnevnim satima, jer tada Sotona običava najčešće napadati.“ Kad nam sve polazi za rukom i kad nas svi hvale, obožavaju, primjećuju, počinjemo živjeti za „oko ljudi“ i prestaje nam biti stalo do oka Providnosti. Tad je lako postati ponosan i početi vjerovati da si tko važan. Sv. Filip Neri je to dobro znao i zbog toga je svu snagu polagao u to da u očima drugih ne bude smatran svetim. Naprimjer, brijao je samo pola brade ili je, glumeći pijanca, sjedio s buteljom vina ispred crkve za vrijeme svete mise. Nekad je oblačio jaknu na krivu stranu i s koprivom u ruci, poput buketa cvijeća, paradirao gradom. Plašilo ga je jedino dobro mišljenje i divljenje te da ga smatraju svetim!

Što nas najviše udaljuje a što najviše približava Bogu

Nikada ne smijemo zaboraviti na ono što je naš cilj: ne naš ugled ili uspjeh, nego iskorištavanje svake situacije da sebe i druge približimo Bogu. Ne približavamo se Bogu da bismo došli na najkomotniji položaj u ovom životu. Radi se o tome da svaku situaciju, čak i onu najneugodniju, iskoristimo da budemo blizu Bogu. Ništa nas ne udaljava od njegove hvale toliko koliko traženje vlastite hvale.