Ono čime se pohvališ, smatraj izgubljenim

Foto: Shutterstock

„Tražio sam Jahvu, i on me usliša, izbavi me od straha svakoga.“ (Ps 34, 5)

Riječi tog psalma pripisuju se Davidu. Napisao ga je dok je bježeći od Šaula došao k Abimeleku Akišu. Abimelek je, kako to navodi Cylk, titula kraljevskih filistejskih vladara. Ondje je čuo da su glasine o njegovoj iznimnosti i karizmi doprle do filistejskog dvora, čineći tako od njega nekakva poluboga u očima ljudi, zbog čega je počeo glumiti psihički nestabilnu osobu, da ne bi očarao kralja i da bi ga udaljili odande. Može li glumljenje nenormalnosti biti razlog za Božji blagoslov?

Što je Davida prestravilo? Očito da ne životna opasnost, nego opasnost od slave!

Događaju se situacije u kojima nas ljudi podčinjavaju gotovljenjem i jedini izlazak u slobodu jest dati im razlog za razočaranje. David je bio uplašen slavom koja mu je, doduše, djelovala kao uspjeh, ali u suštini ga je činila robom ljudskih osjećaja. Šaul, očaran Davidovim dvobojem s Golijatom, veoma je brzo postao ljubomoran progonitelj. Moja najdraža poslovica glasi: ono čime se pohvališ, smatraj izgubljenim. Kad je David od Akiša čuo da ljudi počinju govoriti o pjesmama u kojima ga žene sa Šaulova dvora hvale, što je prvo dovelo do Davidove ovisnosti o kralju, a zatim i do njegova progona, počeo je glumiti luđaka. Biblija kaže da je rukama udarao o dovratnik i dopuštao slini da mu curi po bradi. Na prvi pogled stvarao si je nesreću, ali David je htio dosegnuti sreću slobode, neovisnosti od ljudskog divljenje i ljubomore. Cylk Davidov strah objašnjava kao nemir. Na hebrejskom jeziku megura znači užas, strah, ogavnost. Što je Davida prestravilo? Očito da ne životna opasnost, nego opasnost od slave!

Godine 1544. u katakombama svetog Sebastijana, koje su za njega bile nevjerojatno drago mjesto molitve, dogodio se je natprirodan događaj

Da bi izbjegli slavu i divljenje, sveci su se okretali sličnim metodama kao David. Naprimjer, sveti Filip Neri cijeli se je život ponašao kao David. Godine 1544. u katakombama svetog Sebastijana, koje su za njega bile nevjerojatno drago mjesto molitve, dogodio se je natprirodan događaj. Za vrijeme molitve sveti Filip je svjedočio pronicljivoj i zastrašujućoj sreći. Bio je to tako snažan osjećaj da je uzrokovao povećavanje njegova srca i slamanje dvaju rebra, koja su otada pa do zadnjeg dana njegova života ostala izobličena. Nakon tog događaja, koji se je dogodio na blagdan Sedmice, pojavili su se i tjelesni znakovi koje svetac nije mogao zatajiti: njegovo tijelo, a posebno ruke tako su se tresle da se drhtanje prenosilo na stolice, stol, klecalo, morao je podupirati lakte za vrijeme svete mise da drhtanje njegovih ruku ne bi uzrokovalo prolijevanje vina iz kaleža…

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Ono najvažnije“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.